Ostala sam bez jedne ljubavi koja je u žaru sagorila.
Vjerovala mu nisam da pod mojom podlakticom želi objedovati.
Onoćiti i uraniti baš tu gdje najviše gorim,
primjetila to nisam od ogledala u svojoj sobi.
Ja sam trebala tihe dodire,
Obraze smrznute, okrugle i zajapurene od mrazovitih stega.
Ostadoh bez njegovih širokih leđa,
bez snažnih ruku kojima je ograđivao moja gola ramena.
Snovi su mi čudni ovih dana, prenose sliku jave za koju nisam spremna.
Remetim li te ustajala vodo iz bačvi i bunareva?
Dok mi je pod olukom glava mokra od kiše,
koja se niz moje obraze slijeva.
Sve to jako peče kao vulkan u dolini naših duša.
On je htio a ja… Ja nisam smjela.
Ostadoh bez jedne ljubavi koju više nemam, bose mi noge tabanaju tvoj ponos!
Vrištim tvoju smirenost kojom prkosiš javašluku u grudima mojim.
Dok se u mojem stomaku oluja sprema.
Ponovo tonem u slatkom znoju.
Sanjam kako su mi daljine pokosile nadu.
Bez premca ti dozivam ime, ali mi je sve gore jer se sasušila kao otava.
Gore jer ti ne želiš proći kroz minsko polje, i ja te razumijem,
što je od svega najgore.
Tabanam ti porjeklo i sve puteve koji te od mene vode!
Čekićem izudaram kutije tvog sjemena, nek se prospe po meni.
Da gdje god se okreneš ne ostaviš trag, osim na mojim butinama golim.
Po kojima si ostavljao graške slatkog znoja i vrele krvi!
Neka je proklet dah svake druge koja te pogledom obori.
Kada utoli glad i nahrani svoje međunožje, neka izdahne poslednji put nad trbuhom tvojim.
Bolje je sahrani u vrhuncu slasti, bolje jer manje će da je boli. Pokaži joj da si onaj pravi! Onaj poslije kojeg je svaki drugi zalogaj upaučenog hljeba, ukus izlapile vode i miris ustajale krvi!
