Nekoliko stotina preživjelih logoraša, članova porodica ubijenih i nestalih Prijedorčana prisustvovalo je danas komemorativnom skupu na mjestu nekadašnjeg logora Omarska koji se nalazio u krugu rudnika, a čije raspuštanje je počelo na današnji dan prije 26 godina.
Prema tadašnjoj evidenciji uprave logora u Omarskoj je bilo zatočeno 3.334 lica, od toga 37 žena i 28 maloljetnih lica. U Knjizi nestalih opštine Prijedor koju je izadalo Udruženje prijedorčanki “Izvor” 2012. godine objavljen je podatak da je u logoru Omarska 458 zatočenika ubijeno ili su zadnji put tu viđeni živi. Među ubijenima je i pet žena.
Prisutnima su se obratili nekadašnji logoraši Mirsad Čaušević, autor knjige „Smrt u bijeloj kući“, i Nijaz Mujkanović, koji je napisao knjigu „Zločin s predumišljajem“.
Nekadašnja prijedorska sutkinja Nusreta Sivac, koja je bila među 37 žena koje su bile u Omarskoj rekla je da će o svemu što se događalo na ovom mjestu govoriti dok god je živa.
“Mi žene smo svaki dan počinjale brojanjem mrtvih ispred ‘bijele kuće’. U ovom logoru najmanje se ubijalo metkom. Metak je ovdje bio nagrada”, rekla je Sivac.
Predsjednik Regionalnog saveza Udruženja logoraša regije Banja Luka Mirsad Duratović pozvao je preživjele logoraše na svjedočenje i pisanje knjiga, kako se nikad ne bi zaboravilo ono što se ovdje desilo.
“Tako možete doprinijeti tome da se svi odgovorni za zločine počinjene u Omarskoj privedu pravdi, a ‘bijela kuća’ obilježi barem spomen-pločom koja će biti nijemi svjedok strašnog ljeta iz 1992. godine”, istakao je Duratović.
Umjetnica Anita Zečić, rodom iz Prijedora, postavila je u jednoj od prostorija ‘bijele kuće’ instalaciju pod nazivom „Mjesto zločina – opština Prijedor“.
Nakon polaganja cvijeća ispred ovog objekta, u kojem su se prema riječima logoraša događali najstrašniji zločini, u vazduh su puštena 432 bijela balona s imenima žrtava. Balone je i ove godine darovala organizacija “Sedra”’ iz Holandije.
Za razliku od ranijih godina, ovoga puta je mnogo manji broj prisutnih na komemoraciji bio zainteresovan za obilazak hangara u kojem su bili logoraši, kao i prostorija kuhinje u kojem su dobijali nešto što se sigurno nije moglo zvati obrokom.
Potpisnik ovih redova sjeća se perioda od prije desetak godina kada su preživjeli logoraši i članovi porodica ubijenih u redovima čekali da stanu u red u kantini ili barem na par trenutaka sjednu na stolice u istoj.
Prije same komemoracije i obraćanja govornika sa razglasa su se mogla čuti imena ubijenih.
Iako je ranijih godina, naročito kada se radilo o izbornoj godini, bilo prisutno mnogo više političara, čak i sa najviših nivoa vlasti, to ovoga puta nije bio slučaj.
Bilo ih je, nije da nije, ali organizatori nisu upali u zamku da se obraća neko od njih, već su riječ dali preživjelim logorašima.
