U lavirintu života, na koje god raskršće da naiđemo i koliko god da se na njemu zadržimo u razmišljanju o sebi, o postojanju, o univerzumu – tom začaranom krugu u kojem divlji vjetrovi žicom šibaju kao mongolskim stepama ostavljajući brazde svojih puteva po licu, po tijelu, po duši i uvijek postavljajući isto pitanje –
ŠTA SMO? KO SMO? OTKUD?!
Možda se Tvorac samo poigrava, možda i On sam sigurno korača tankom žicom između dva paralelna svijeta i Svojom rukom kontroliše pedantno svaki dašak i svako zrno pustinjskog pijeska.
Kad bi neko tražio da pričam o sebi, možda bih i stala jer šta na kraju reći?
O drugima mogu, ali o sebi…
Ponekad se uhvatim kako razmišljam da mi se previše dešavaju već viđene stvari.
Zašto?
Možda se u meni prepliću dva svijeta – u prošlom životu možda sam bila biljka ili mrav, nekad me savjest grize – možda sam bila gepard, a možda samo čovjek.
Primijetićete da je previše “možda” jer me snovi zbunjuju, a stvarnost navodi da previše duboko razmišljam.
Možda sam bila lovac, a možda lovina.
Možda sam bila svjetlost, a možda tama.
Ujutro dok šetam parkom, odmjerenim korakom, pazim da ne zgazim ni biljku, ni mrava pa čak ni kamen. Možda i on ima dušu, a opet nemoguće da ništa ne povrijedim pa ja sam samo čovjek.
Sitno zrno u pustinji.
Kao što je Aristotel rekao:
“Polugu imam, dajte mi oslonac, podignuću zemlju.”
Ja imam oslonac i kada izađem iz lavirinta , ličnih i samo mojih dilema, čvrsto stanem iza svog oslonca, podignuću zemlju i svu svoju energiju usmjeriću da pronađem smisao svog postojanja i stvorim bolje, sigurnije i mirnije mjesto za buduće svoje sebe.
“Od ničeg sazdan-
ništa ću biti,
kao kap rose
na Suncu žarku
i niko neće zaplakati
ostaće samo prazno popodne u parku”
(Tekst koji je osvojio 2. mjesto na našem konkursu s temom “KOsmoSI?”)
