Preoravanje zemljišta u svrhu poljoprivrede je sasvim normalno i dopustivo jer stvara uslove za novi život, hranu. Ali postoji i preoravanje države, potpuna destrukcija, a sve u cilju bogaćenja pojedinaca, što nije dopustivo. Plodovi ovakvih aktivnosti imaju za cilj sticanje enormnog bogatstva isključivo male grupe ljudi, dok većina od toga ima samo mnoštvo problema, kao što je ugrožena životna sredina, povlačenje izvorišta pitke vode, prašina, dim, buka, zegađenost rijeka, uništene putne komunikacije itd.
Da li ste primjetili da se u poslednje vrijeme pojačavaju rudarske aktivnosti u BiH? Takođe, vidite li da se i rijeke guraju u cijevi? Hidropotencijal BiH je ogroman, kao i potencijal mineralnih sirovina, ali… Kome je to sve potreba i da li su i rudnici razvojni potencijal naše zemlje? Sve ovo treba posmatrati oprezno i u kontekstu vremena kojem pripadamo. Vidimo mnoštvo rudarskih aktivnosti na teritoriji BiH, razna sumnjiva istraživanja, kao i eksploatacije uglja, gline, kamena, pa sve do litijuma.
Da li je rudarstvo danas privredni zamajac ili ipak nije?
Kompanije koje eksploatišu mineralne sirovine nemaju gotovo nikakvu obavezu da razvijaju lokalne zajednice. Koncesione naknade su jako niske, a resursi će se brzo iscrpiti. Jedina obaveza investitora je da poštuju zakon, međutim i to često izostane.
Kapitalizam, ili monstrum kapitalizma, koji nas je zadesio stvara duh neodgovornosti pa tako i u privredi ne postoji nikakva odgovornost. Propuštajući reakcije na manje devijacije društva došli smo sada do stanja pravnog nasilja. Mada, izgleda da je ovo tek početak…
Rudarstvo u doba socijalizma zaista je bilo privredni zamajac, razvijalo privredu države, gradova i mikro lokalnih zajednica. Vodilo se računa i o tome da mineralne sirovine nisu obnovljivi resursi te kako privredu zadržati u rudarskim gradovima nakon završetka priče sa rudarstvom. Pored toga što su se razvijala preduzeća koja su usko vezana za rudarsku struku (proizvodnja eksploziva, gumarska industrija, proizvodnja alata, metalnih sklopova, itd.), razvijale su se proizvodnja i prerada hrane, turizam, ugostiteljstvo, proizvodnja papira, odjeće i obuće itd. Bilo je barem neke svijesti o tome šta će biti sutra.
Danas u kapitalizmu kakav nas je zadesio, to nažalost nije slučaj. Slepo se hita za profitom, po cijenu da se što brže rasturi sve, opustoše resursi, posjeku šume, ukrote vode, a svijesti o širim potrebama društva i zaštiti životne sredine kao da uopšte više nema.
Uzmemo li u obzir sve ovo, kao i političke prilike i neprilike unutar BiH, jasno nam je da živimo u zemlji koja je osuđena da postane resurs kolonijalnih kapitalista, a po završetku iscrpljivanja i raubovanja rudnih ležišta, postaćemo mjesto za odlaganje otpada ili možda i spaljivanje istog. Gradovi i populacija koncentrisaće se oko većih centara, a sve drugo biće prekopano. Robovi u službi rudnika živjeće u većim gradovima, raditi po napuštenim teritorijama i prekopavati sve što se prekopati bude moglo.
Kakva je to razvojna šansa?
U ovakvoj konstelaciji stvari prosto ne vidim nikakav razvojni potencijal osim apsolutne destrukcije, što rudarstvo u svojoj osnovi i jeste. Postoje li rudarski gradovi koji su bogati? Postoji li rudarski grad u kojem se nakon eksploatacije pristupilo rekultivaciji?
Razmislite o ovome! Da li su građani svjesni opasnosti? Po svemu sudeći, nisu. Letargija i inertnost dominiraju, kao da se desilo iščašenje mozgova i kao da se ovo sve dešava negdje u Africi. Mada i tamo da se dešava, potrebno je ukazivati na probleme i potencijalne opasnosti.
Želite li da nas prekopaju? Zašto ćutite?
