Moja prva asocijacija na bezbudžetni film sniman mobilnim telefonom “Ko ima pravo na najlon čarape?” bio je Kiborg manifesto Donne Haraway. Manifesto završava slijedećim riječima: “I would rather be a cyborg than a goddess.” (Radije bih bila kiborg nego boginja).
Haraway portretira kiborga kao biće iz postrodnog svijeta, samim tim lišenog pritiska uklapanja u rodne norme. Kiborg vapi za samoozdravljenjem, regeneracijom, a ne ponovnim rođenjem. “We require regeneration, not rebirth, and the possibilities for our reconstitution include the utopian dream of the hope for a monstrous world without gender.” (Zahtjevamo regeneraciju, ne ponovno rođenje, kao i mogućnost da naše rekonstitucije uključuju utopijske snove o monstruoznom svijetu bez roda.)
Kroz svoju priču o transformaciji u stereotipno prihvaćenu rodno identifikovanu ženu na jedan dan, Jodie nam otvara ulaz u život osobe koja to nikada nije bila stereotipna žena. Njena priča o društveno gledano, rodnim problemima počinje još od ranog djetinjstva. Iako se nije osjećala ugodno u nametnutom identitetu, naknadno je pokušala naći kompromis sa svijetom koji nije načisto sa svim onim što nije strogo definisano. Kao i većina tinejdžerki i mladih žena, Jodie je uložila dodatne napore da se uklopi. Uklonila je dlake sa predjela nogu. Naknadno je unutar feminističkog i lezbjeskog pokreta našla snagu da tu praksu odbaci i sebe prihvati takvu kakva jeste – neuobičajena i hrabra.
Priča o Jodie je i priča o samopreispitivanju kao permanentnom procesu. Fokus filma jeste jednodnevna transformacija vidljiva golim okom, ali ona bitna transformacija dešavala se duži vremenski period. Put od automizoginije do feministkinje dug je i mukotrpan. Jodie ga je prešla i o njemu otvoreno govori kao o dijelu svog odrastanja, ali i sistema preživljavanja.
“Pre ulaska u feministički pokret i lezbejski pokret, kasnije sam skontala da sam pre toga bila užasno automizoginična i, generalno, mizoginična. I da sam razvila različite emotivne mehanizme da bih preživela. I meni je taj butch identitet došao kao kec na 11.” I nastavlja: “On [butch identitet] je bio to udobno mesto gdje ja mogu da budem okej sa svim tim, a sve to je značilo da ja ne moram da se bavim sopstvenim emocijama, da ne moram da ih pokazujem… Da to, izgledam kul.”
Možemo konstatovati da nam autorke filma Milica Batričević i Nataša Niškanović ne nude univerzalnu istinu, ali nude nešto mnogo bolje – početnu tačku za dijalog, sampreispitivanje i vlastitu transformaciju.
Donna Haraway je kiborg manifestom uputila kritiku feminističkom pokretu. Jodie smatra da feministički pokret treba biti mjesto gdje preispitujemo fiksne identitete, ali da to nije, kao i da unutar istog često prigrlimo patrijarhat umjesto da ga rušimo. Pokret je uvijek živa materija koja je podložna transformaciji u smislu ideje ili prakse s ciljem da se ideje sprovedu u djelo.
Promjena se ne treba bojati, iako je taj strah duboko ukorjenjen u ljudskoj prirodi. Feminizam = iskustvo. “Kroz deljenje sopstvene egzistencije, mi učimo jedna od druge. To je poenta cele priče.” – zaključuje Jodie, a meni preostaje da podijelim to mišljenje.
I ko ima pravo na najlon čarape? Vjerujem da svako ko se u istim osjeća ugodno. Film možete pogledati for free.
