Ponoviću ovdje jednu objavu od prije nešto više od godinu dana.
Maloprije, Prijedor, fotokopirnica. Izlazeći, mimoilazim se s djevojkom, svježe isfeniranom. Obraća se radnici: „Ja došla da se slikam za stranku, za plakate, ništa me ne pitaj“, smije se. „Koja stranka?“ Pauza. Traje ta tišina. „Ček’ da vidim… Nešto…“ Pa reče dva slova. Vadi telefon. Traži po njemu. „Aha, evo.“ Gleda u telefon i sriče sva slova skraćenog imena stranke. „Na listi sam, ništa me ne pitaj.“
Ono što je tada značilo biti na listi, sada je biti kandidat. Može svako. Nije se do toga došlo preko noći. U Prijedoru to traje od izborne 2002. godine, kažu poznavaoci, kada je umjesto favorita jedne nove političke partije, sa iskustvom iz vremena CK SKJ, mandat u Narodnoj skupštini Republike Srpske prošao mlad i javnosti nepoznat kandidat. Začet je tada i do danas uspješno živi i razvija se taj mehanizam favorizovanja jednih i eliminisanja drugih kandidata. Pa se tako dobije sadašnji saziv gradske skupštine gdje, na primjer, najveća stranka nema nijedne žene ili gdje, na primjer, može da se formira Klub odbornika Šumskog gazdinstva Prijedor.
Sinoć u gradu sretnem poznanika kojeg dugo nisam vidjela. Priča na priču i onda će: „Šta je ovo, brate, više? Ja maloprije s (nekim), kaže eno skupljaju u (ime kafane) potpise za (ime koje asocira na sprdnju), da bude kandidat.“ Može svako.
Da su politički subjekti prošle godine kandidovali za gradonačelnika Prijedora najbolje što u svojim redovima imaju, ne bismo danas na društvenim mrežama čitali komentare da gore ne može. Iz čega opet proističe da može svako. Sada imaju priliku da grešku ne ponove.
Lice koje je u godinu dana tri puta pronijelo ime grada Prijedora po ozbiljnim medijima u Republici Srpskoj i BiH, Hrvatskoj i Srbiji, a ne samo po tabloidima i porataloidima, na način da su ga ismijavali zbog navodnog nerazlikovanja diktafona od daljinskog upravljača za klima uređaj, zbog gestikuliranja srednjim prstom na sjednici Skupštine grada Prijedora i zbog selfija neprimjerenog sadržaja, treba zaboraviti kao ružan san. Što prije.
Nažalost, zbog posljednje u nizu afera, bivši gradonačelnik s te je dužnosti odstupio ne kao ovisnik, tabletoman niti lice sklono suicidu, što mu se pripisivalo iz opozicije, nego kao žrtva osvetničke pornografije, pojave koja se posljednjih godina uvrštava u krivične zakone razvijenijih država kao posebno krivično djelo. (Krivični, pak, zakoni Republike Srpske i Federacije BiH ne prave razliku između neovlaštenog snimanja i neovlaštenog objavljivanja fotografija, što znači da žrtva može podnijeti tužbu samo ako je objavljenji sadržaj napravljen bez njenog pristanka.) Kažem nažalost jer ostaće, možda, među nekim građanima ovog grada utisak da bi on bio dobar gradonačelnik samo da ne bi, eto, tog slučaja. I prije tog slučaja, kad god bi govorio da će u narednih 20 godina biti gradonačelnik, ili, u drugoj varijanti, u naredna tri-četiri mandata, komentar je slijedio: SNSD možda, ti sigurno ne.
Ponoviću ovdje još jednu objavu od prije nešto više od godinu dana.
Od jednog kandidata za gradonačelnika Prijedora je sramota izgubiti izbore. Od drugih nije.
Uspjeti pobijediti s kandidatom kojem Milorad Dodik ni ime nije znao par mjeseci pred izbore najveći je pokazatelj moći SNSD-a. Organizacija, resursi, liderovo ime kao zalog, sabiranje malih stranaka u (formalnu potpisanu i usmeno dogovorenu) koaliciju i silovita kampanja (ni korona nam ništa ne može) za rezultat imaju da može svako.
Osim sramote nanesene stranci koja je dala povjerenje svom gradskom odboru u Prijedoru da za gradonačelnika kandiduje koga je kandidovao, njegov izbor voljom građana prošle godine – ali i tome dosljedna politika lokalnog SNSD-a – doveli su do toga da su mnoga potonja imenovanja na razne dužnosti bila može svako. Vjerujem da je ljude ponijela pomisao kad može on, kako ne bih mogao ja i donekle to i razumijem, ali nikako ne opravdavam prihvatanje imenovanja na dužnost za koju ne ispunjava uslove. I zna da ne ispunjava uslove, a usuđuje se. I ne ustručava se.
Takva praksa tokom ovih deset mjeseci dovela je, posljedično, i do stvaranja narativa da i naredni gradonačelnik može biti svako. I kako god je od početka objavljivanja diskreditujućih selfija privatni život bivšeg gradonačelnika u kombinaciji sa javnim njegovim radnim mjestom bio tema gdje god se u ovom gradu nađeš – osim što se u njegovom prisustvu o tome glasno šutjelo – tako je sada na ulici, u kafani, kod fizera, u pekari, na poslu, u prodavnici, a svakako i na društvenim mrežama, dominantna tema ko će biti kandidat, gdje smo to, kakvo je ovo ludilo… do te mjere da je čak potisnula i daleko eksploatabilniji skandal. Ali, potrudili su se i kandidati. Držeći se parole može svako. O tome u nastavku. Uz moguće kombinacije i izlazne strategije. Da ne misle građani da je motiv za kandidovati se jedan.
