Inkluzija je proces uključivanje osoba s različitim oblikom invaliditeta u što aktivnije i ravnopravnije sudjelovanje u društvu i obrazovanju.
Prvi zakon koji reguliše uvođenje inkluzivne nastave u redovno obrazovanje je donešen 13. septembra 2004. godine. Do danas, u zakon o inkluzivnoj nastavi je uvođeno par reformi, kao i donošenje pravilnika o obrazovanju osoba sa posebnim potrebama.
Iako je obrazovanje osoba sa posebnim potrebama definisano poprilično dobrim zakonom i pravilnicima, praksa je nešto drugačija.
A.D, po struci defektolog, navodi kako je praksa inkluzivne nastave u početku bila dobro razrađena, te se davalo više pažnje u sprovođenju ovog zakona. Formirani su mobilni timovi koji su činili 3 asistenta, a njihov posao je bio obilaženje škola 5 sati sedmično i pomoć djeci sa posebnim potrebama u redovnoj nastavi. Mjesečna naknada asistenta je iznosila 200 KM mjesečno. Nakon nekoliko godina, mobilni timovi su ukinuti.
Odgovornost tome vidi u cjelokupnom društvu i sistemu obrazovanja koji sve manje radi na tome da se djeca sa posebnim potrebama uvedu u redovno obrazovanje putem inkluzivne nastave. Kao veliki problem dodaje i roditelje koji svoju djecu upisuju u specijalizovane škole, iako su oni mentalno dorasli i sposobni za redovnu nastavu. Besplatni obroci i prevoz su jedan od razloga zašto se neki roditelji odlučuju na specijalizovane škole kao vid obrazovanja.
Dosadašnja praksa je pokazala da škole nisu opremljene specijalnim timovima koji bi radili na posebnom planu i programu prilagođenom djeci sa posebnim potrebama. Svako dijete bi trebalo imati individualni plan i program prilagođen njemu i njegovim sposobnostima. Većina škola nema zaposlene logopede i defektologe koji bi pored psihologa, pedagoga i socijalnog radnika sačinjavali specijalni tim.
M.T. već godinama radi kao asistent u inkluzivnoj nastavi. Tokom svog rada se susretala sa mnogim problemima koji se ne rješavaju, te koče napredak procesa inkluzivne nastave. Kao najveće probleme navodi manjak podrške od obrazovnih institucija, neosposobljavanje stručnog kadra i sveopšte loše sistemski uređen plan rada u inkluzivnoj nastavi. Podršku od škole i ministarstva nema, a roditelji su prepušteni da sami nađu asistenta i obezbijede didaktički materijal koji je neophodan za rad i napredak njihove djece prilikom redovnog školovanja. M.T. navodi kako je za uspješan rad najviše potrebna ljubav, strpljenje i edukovanje. Poseban nastavni plan piše učiteljica, ali, kako kaže, tu prestaje sva komunikacija i interesovanje da se pridonese poboljšanju inkluzije autističnog dječaka. U rad sa djecom sa posebnim potrebama uvodi medote muzikoterapije o kojima se sama edukovala, a koje nisu zastupljene i uopšte praktikovane na našim prostorima.
U snažnoj želji da poboljša svoj rad te na taj način doprinese jednoj od najugroženijih populacija, putem istraživanja i samoedukovanja saznaje mnogo korisnih činjenica o autizmu i kako pristupiti autističnoj djeci. U 10-15 % slučajeva autizam se moze izliječiti ako se otkrije u ranoj dobi uz dobro razrađen sistem i visokokvalifikovani tim stručnjaka. Kao pozitivan primjer, dodaje i činjenicu da su ostala djeca dobro prihvatila svog školskog druga.
Mjesečna naknada ove asistentice iznosi 350 KM od kojih 50 KM odvoji na troškove puta. Radi 20 školskih časova sedmično, ali kaže da često za istu naknadu mora zvati Ministarstvo da ih opomene na uplatu.
U zakonu su asistenti u nastavi definisani kao tehnička podrška, što znači da bi se njihov rad u redovnoj nastavi trebao svoditi na pomoć u korišćenju pribora i odvođenje u toalet. Kao takav definisan, asistentima i asistenticama su oduzete mogućnosti potpisivanja ugovora o radu i priznavanja njhovog rada u penzionom i zdravstvenom osiguranju.
Inkluzivna nastava se toliko propagira po školama, a svede se da jedna/an učiteljica/elj mora da odradi sav posao, s tim da nisu obučeni za rad s djecom s posebnim potrebama i da bi trebali, a nemaju, asistente.
Nikolina i Nikola Sarajlić su Prijedorčani koji sada žive u Beogradu. Razlog njihovog preseljenja je njihova kćerka koja je rođena sa oštećenim sluhom. Nakon prvobitnog šoka, uslijedilo je još nekoliko. Nedostatak kadra za rehabilitaciju takve djece, zatim jako slabi i zaostali aparati, loša komunikacija sa doktoricom koja je trebala djevojčicu da operiše, loša ponuda postoperativnog tretmana gdje im je ponuđen rad sa djetetom jednom mjesečno, a u Beogradu takva djeca imaju svaki dan po dva časa rehabilitacije. Nikolina nije sigurna koliku bi pomoć dobili ovdje, ali jeste sigurna da bi to bilo nedovoljno. Dobila je informaciju da bi dobijala 90 km mjesečno pomoći, a u početku samo baterije koštaju 150 km. Još dodaje da sumnja da se ovdje stanje popravilo jer masa roditelja iz BIH dolazi u Srbiju o svom trošku i plaća rehabilitaciju za svoju djecu. Prvenstveno jer su nezadovoljni logopedima u Banja Luci.
Još jedan od razloga je upis u školu. Nije sigurna da bi mogla da prati nastavu sa svojim vršnjacima nakon nepotpune i neprofesionalne rehabilitacije i samog programa škola u Prijedoru. Sumnja da u Prijedoru postoji iko sem njene Iris sa kohlearnim implantom i pretpostavlja da većina ne bi znala ni šta je to. Ne smije ni da pomisli šta bi sa njenom djevojčicom bilo da nije imala mogućnost da odseli i dobije mogućnosti koje je dobila u Beogradu gdje takva djeca završavaju škole i fakultete uz veliku stručnost i podršku profesora i terapeuta. Vraća se ironično na prijedlog jednog časa mjesečno i pita se koliko bi njena kćerka s tim mogla da postigne.
