Ekološka pravda je neraskidivo povezana sa socijalnom pravdom i pravima i slobodama pojedinca i društva. Predstavlja pravičnu distribuciju koristi i šteta za životnu sredinu unutar društvene zajednice, ali i među zemljama na globalnom nivou. Ekološka opterećenja kao što su: uzrokovano izumiranje vrsta, erozija, zagađenje zraka u urbanim sredinama, zagađenje polikloriranim bifenilom ili jonizujuće zračenje, krčenje šume, divlje deponije, eksploatacija šljunka, izgradnja malih hidro elektrana i drugo, ne tiču se samo onih koji ih stvaraju, već i onih koji snose taj teret, a to su građani i građanke. Ekološka pravda se odnosi na razmišljanje o pravdi vlasti na lokalnom nivou i međunarodnom poretku, o značenju društvenog napretka, kulturnog razvoja i o sposobnosti društva da stvara svoju historiju.
Ekološke vrijednosti u vidu obnovljivih i neobnovljivih prirodnih resursa, genetske, specijske i ekosistemske raznolikosti i svih postojećih mogućnosti sadržanih u ekosistemskim procesima od koristi su ne samo za lokalnu, već i za globalnu zajednicu.
U Bosni i Hercegovini, državi u kojoj se neprestano krše ljudska prava, borba za ekološku pravdu je svedena na entuzijazam pojedinaca i pojedinki, bez institucionalne podrške. Kako bi slučajevi kršenja ljudskih prava u oblasti zaštite životne sredine bili riješeni i kako bi se poslala poruka da je to nedopustivo, budući da utiče na život i zdravlje velikog broja ljudi, neophodna je jasnija uloga pravosuđa u procesuiranju tih prava, kao i snažne saradnje između ekološke inspekcije, aktivista, agencija za provođenje zakona, te međunarodnih organizacija.
Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke kaže da krivična djela iz oblasti ekologije kod nas nisu često istraživana niti procesuirana, prevashodno jer ne postoji stvarna svijest o opasnosti koja stoji iza tih djela.
„U bosanskohercegovačkom društvu svijest o ekološkim pitanjima je niska, pa je teško očekivati da i u pravosuđu bude drugačije. Za postojanje sudske prakse, neophodan je značajniji broj predmeta na osnovu kojih bi se ujednačavali stavovi i stvarala praksa.“- pojašnjava Jokić.
Kako bi se pravno sankcionisala djela iz oblasti ekologije, neophodno je otpočeti novi pristup saradnje svih subjekata u oblasti okolišne pravde, te izraditi strategiju u borbi protiv ekološkog kriminala. Važno je nevladinim organizacijama i ekološkim aktivistkinjama i aktivistima omogućiti pravo učešća u procesima ekološke pravde, koji se u posljednje vrijeme sve češće guše SLAPP tužbama. Osim toga, zakonski okviri moraju djelovati preventivno, kada je u pitanju kršenje zakona iz oblasti ekologije, a neophodni su i pouzdani statistički podaci o prijavljenim i riješenim slučajevima kada je u pitanju kršenje zakona iz ove oblasti.
Jokić pojašnjava da je prvi korak pokretanje predmeta, a da bismo do toga došli, potrebno je da tužilaštva shvate značaj ovakvih djela.
„Specijalizovani odjeli su uvijek dobra ideja, ali usljed velikog broja odjela oni postaju besmisleni jer se na kraju svedu na pro forme odjele koji zapravo nisu specijalizovani za to. Smatram da bi se prije ovog koraka moralo poraditi na tome da se uvidi značaj životne sredine i ekologije, pa da se kroz određeni društveni pritisak na pravosuđe i kod njih stvori potreba za specijalizacijom.“- kaže on.
Lejla Kusturica, aktivistkinja i direktorica Fondacije ACT ističe da su mnogi razlozi zašto djela iz oblasti ekološkog kriminala nisu sankcionisana, od toga da zaista u inspekcijskim organima nema dovoljno zaposlenih inspektora, do preblagih kazni koje sudovi izriču zagađivačima, pa do činjenice da ni zakonski okvir koji predviđa sankcionisanje zagađivača nije adekvatan i tako se stvara situacija da se zagađivačima isplati da krše zakone i prekoračuju ograničenja jer su kazne mizerne.
„Uzorkovanja vode rijeke Neretve koja je Agencija za vodno područje Jadranskog mora provela u julu 2022. godine, na lokalitetu neposrednoj ispod industrijske zone u Konjicu, pokazala su da je u vodi prisutan povećan sadržaj teških metala bakra, cinka i nikla, međutim naše vlasti su još uvijek spremne gledati kroz prste zagađivačima, što dokazuju i svojim odlukama.“- ističe Kusturica.
Kao primjer navodi i Nacrt Uredbe o izmjenama i dopunama uredbe o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije, kojim se predviđa dodatno produžavanje rokova za dostizanje graničnih vrijednosti za privredne subjekte, među kojima su neki od najvećih zagađivača u BiH.
„Ovdje je posebno potrebno naglasiti da se Nacrt Uredbe odnosi na subjekte koji već niz godina prekomjerno i dugotrajno izlažu okoliš i ljude štetnom uticaju tehnoloških otpadnih voda koje ne zadovoljavaju granične vrijednosti emisije supstanci i parametara kvaliteta za tehnološke otpadne vode. Zbog toga smo bili isključivi u stavu kako je dalje produžavanje rokova za industrijske i privredne subjekte čije se tehnološke otpadne vode ispuštaju u okoliš, a koje ne zadovoljavaju granične vrijednosti apsolutno je neprihvatljivo. “- kaže Kusturica.
U Bosni i Hercegovini ne postoje pouzdane procjene stanja u oblasti ekološkog kriminaliteta. Politika kažnjavanja je blaga, nesrazmjerna šteti koja se nanosi. Procesuiranja se odnose samo na krivična djela šumske krađe, a drugi oblici se rijetko prijavljuju, ili se tretiraju kao privredni, a ne ekološki kriminal. Glavni uzroci ovome su needukovanost sudija i tužilaca, nizak nivo političke svijesti javnosti i korupcija.
„Trenutni utisak je da su većina ovih djela povezana sa korupcijom i da su ova krivična djela samo jedan od pojavnih oblika korupcije. To, naravno, nije u potpunosti tačno, ali u javnost dospiju samo priče koje su povezane sa korupcijom i to je slika koja se stvara.“- pojašnjava Aleksandar Jokić.
Civilno društvo je aktivno dalo doprinos u izmjenama zakona i zabrani izgradnje mHE. Trend udruživanja organizacija, eko HUB-ova, Koalicije za zaštitu rijeka i Aarhus centra su urodili plodom. To je zajednički doprinos otkrivanju i dodatnom procesuiranju krivičnih djela.
Lejla Kusturica kaže da će bez obzira na sve prepreke i izazove okolišni aktivisti i aktivistkinje beskompromisno i bez kalkulacija zahtijevati od svih institucija vlasti i državnih organa, na svim nivoima zaštitu naših prirodnih dobara od eksploatacije i zagađivanja.
„Ovo se uvijek dešava na štetu lokalnih zajednica i uštrb opšteg zdravlja a u korist moćnika koji eksploatacijom i ispuštanjem zagađujućih materija u naše vode, naš zrak i tlo, razmišljaju samo o profitu. Neblagovremeno i neefikasno djelovanje nadležnih institucija ne smije se tolerisati i okolišni aktivisti će uvijek pozivati na odgovornost sve one u lancu koji su dužni da štite javni interes, javno zdravlje i naša prirodna dobra.“- kaže ona.
SLAAP tužbe se sve češće pojavljuju kao smetnja zaštiti okoliša. To su procesi između poluga moći koje žele da eksploatišu javno dobro i malog čovjeka, koji se bori da zaštiti to dobro. Procesi su dugi i ispcpljujući, često završavaju na štetu optuženog, a to im i jeste cilj, da se aktivisti i aktivistkinje finansijski i mentalno iscrpe, da se naruši njihovo zdravlje, i da se zastraše i ušutkaju, da bi u konačnici odustalu od svoje borbe.
Kusturica pojašnjava da posljednjih mjeseci svjedočimo sve većem broju tužbi za klevetu kako protiv okolišnih aktivista i aktivistkinja tako i protiv novinara i novinarki u BiH koji izvještavaju o okolišnim temama. Rizik od posljedica tužbi za klevetu postao je veći od kako je u entitetu Republika Srpska kleveta ponovo uvrštena u krivični zakon. Prepoznavši SLAPP tužbe, prijetnje i napade na aktiviste kao ozbiljan rizik za održivost naših aktivističkih borbi Fondacija ACT je razvila program otpornost aktivista koja ima fokus na slobodu i sigurnost aktivista i aktivistkinja, pravnu podršku, brigu o mentalnom zdravlju i kampanje.
„Najnovija takva tužba je ona podnesena protiv aktivistkinje iz Kaknja, Hajrije Čobo koja se bori za očuvanje i zaštitu izvora pitke vode i naših šuma. Tužbu je podnijela strana kompanija Adriatic Metals. Ovo nije izolovan sučaj, Sunčica Kovačević i Sara Tuševljak, dvije mlade aktivistkinje koje se bore protiv izgradnje mHE na Kasindolskoj rijeci, također imaju aktivne tužbe za navodnu klevetu koje je protiv njih podnijela belgijska kompanija Green Invest. Nadalje, tužba za klevetu bila je podnesena i protiv aktivistkinje Amele Šabović Ahmečković koja se bori protiv geoloških istraživanja u Jezeru, kasnije je kompanija Lykos Balkans povukla ovu tužbu.“- pojašnjava Lejla Kusturica.
Konvencijom o ljudskim pravima je zagarantovano da svaka osoba i zajednica imaju pravo na čist vazduh i okolinu. Ovaj zadatak je imperativ za ministarstva, agencije i tužilaštva, koji igraju ključnu ulogu kada su u pitanju sankcije. Razvoj strategija, obrazovanje, javna svijest, smanjenje korupcije te ulaganje u obrazovanje sudija i tužilaca, ali i drugih aktera i građanstva, dovešće do efikasnijih i pravednijih rezultata.
