Emocionalna trauma – da li se bavimo emocionalnim zbrinjavanjem naše djece?

Maja Zorić, sistemska porodična psihoterapeutkinja UG“Psiholuminis“

Odrastati u okruženju koje obezbjeđuje sigurnost je jedan od glavnih prediktora zdravog i normalnog rasta i razvoja svake ličnosti. Postavlja se pitanje kakve su posljedice na razvoj djece ukoliko odrastaju u nepovoljnim uslovima i šta znači adekvatno emocionalno zbrinjavanje. Kako traumatska iskustva roditelja utiču na njihove vaspitne stilove i obrasce emocionalne vezanosti koje prenose na svoju djecu. Na ova važna pitanja odgovarala nam je Maja Zorić, sistemski porodični psihoterapeut u ime UG“Psiholuminis“. Ono po čemu je ovo Udruženje poznato jeste kontinuirana aktuelizacija priče o traumi.

Za početak, Majo, ukratko nam objasnite šta je to emocionalna vezanost i kakvu ona ulogu ima u emocionalnom razvoju pojedinca?

Emocionalna ili kako je mi stručno nazivamo afektivna vezanost bi se mogla objasniti kao emocionalna veza između djeteta i onoga koji o djetetu brine a formira se u najranijem uzrastu. Ona obuhvata niz ponašanja kojima dijete nastoji da uspostavi održivu blizinu sa osobom koja se o njoj stara. Radi se o urođenoj potrebi koja je osnova za dalji djetetov kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj. Iz tih razloga je važna za razumijevanje upravo radi obezbjeđivanja optimalnih uslova za rast i razvoj. 

Da li postoje neki specifični obrasci emocionalne vezanosti?

Uspostavljanje adekvate vezanosti djeteta i značajne figure je od fundamentalnog značaja. Mi koji se bavimo obrascima emocionalne vezanosti prepoznajemo 4 značajna obrasca a to su: sigurni, izbjegavajući, preokupirani i dezorganizovani. Kao što već po nazivu možete vidjeti najadekvatniji  obrazac je svakako sigurni obrazac. Na osnovu majčine adekvatne dostupnosti i responzivnosti  dijete stiče povjerenje u sebe i u ljude oko sebe. Djeca sa ovakvim stilom vezanosti imaju najviše šanse da ostvare svoj pun potencijal.

Šta je sa ostalim obrascima i da li se oni mogu dovesti u vezu sa roditeljskim traumatskim iskustvima?

Teško je u nekoliko rečenica objasniti cjelokupan koncept afektivne vezanosti i svakako da postoji veza između afektivne vezanosti i roditeljskih životnih iskustava pa i onih traumatskih. Kod nesigurnog obrasca dominantna figura vezanosti je emocionalno nedostupna. Ona može voditi računa o potrebama djeteta ali vrlo malo povezano sa emocijama i signalima koje dijete šalje. Takva djeca izrastaju u osobe sa nepovjerenjem u druge i idejom da je svijet nesigurno mjesto. Kod preokupiranog modela djeca su u stalnoj borbi za majčinsku naklonost i ljubav jer ona selektivno reaguje na signale. U odrasloj dobi njeguju „ljepljivost“ u odnosima i preokupirani su svim drugim osobama od važnosti.

Nažalost, najnepovoljniji obrazac je tzv. dezorganizovani koji nije rijetka pojava kod djece visoko traumatizovanih roditelja.

Na koji način se onda roditelji sa neprerađenom traumom bave djecom?

Pođimo od pretpostavke da se bave kako umiju. Oni roditelji koji se bave sobom sigurno će tražiti način da u roditeljstvu njihov teret ne ostavi posljedice. S druge strane, dešavaju se situacije ili  emocionalnog zanemarivanja ili prevelike zaštite.

Ono što je važno jeste prije svega približiti pojam traumatskog doživljaja. Gabor Mate je to lijepo objasnio. Trauma je ono što se dešava u vama kao rezultat onoga što vam se već dogodilo. Ona izaziva strah i upravlja vašim ponašanjem. Dakle, ne znajući to, čitav vaš život usmjeravaju strah i bol od kojih pokušavate da pobjegnete na razne načine. 

Ukoliko roditelj doživi određeno traumatsko iskustvo koje nije adekvatno preradio, svakako da će to uticati prvashodno na njegovo mentalno zdravlje što će u nekom momentu dovesti u pitanje njegove roditeljske vještine. Neki roditelji će potaknuti vlastitim traumatskim iskustvima imati potrebu da prezaštite vlastitu djecu jer je njihova dominantna emocija strah. Dijete dobija informaciju da je svijet nesigurno mjesto, da sa svima mora biti oprezan. Odrastajući u takvom vaspitanju dijete usvaja izbjegavajuće mehanizme te ne usvaja organizovan i smislen odgovor u vezi sa doživljajima straha.  

S druge strane, postoje roditelji koji zarobljeni u svoje probleme mentalnog i emocionalnog funkcionisanja ne pružaju skoro nikakav emocionalan odgovor djeci. Takva djeca u odraslom dobu ne dobijajući kapacitet za emocionalno reagovanje, nisu u stanju ni da ga daju. Oni investiraju samo u sebe, ali samo u onaj dio realnosti za koji su sigurni na ih neće povrijediti a to su uglavnom materijalna postignuća. 

Postoji li možda neki termin kojim biste opisali te probleme u roditeljstvu?

Ono što mi pada na pamet, a o čemu se vrlo malo priča, jeste tzv emocionaln trauma. Prva asocijacija kada spomenemo traumu jesu nemili događaji ( saobraćajna nesreća, silovanje, ratna dešavanja…) ali ono što nam prolazi ispod radara jesu ožiljci djece zbog neadekvatnog emocionalnog zbrinjavanja. Upravo to je emocionalna trauma, bilo da se radi o zanemarivanju, zlostavljaju ili prevelikoj kontroli roditelja. Cijela ova naša priča je u stvari priča o ovom fenomenu. 

Šta vi kao stručno lice predlažete da bismo spriječili ili bar ublažili emocionalnu traumu?

Mnogo je važno razgovarati o emocionalnoj pismenosti, o istoj se edukovati ili do nje doći kroz vlastiti psihoterapijski proces. Roditelji koji imaju kapacitet da prepoznaju vlastita ali i tuđa emocionalna stanja, koji su u stanju da ostanu u njima bez obzira koliko su u nekom momentu neprijatna ili bolna  i da ih adekvatno prevaziđu imaju veće šanse za dobre roditeljske vještine. Samo takvi roditelji pružaju siguran obrazac emocionalne vezanosti. Adekvatan emocionalni razvoj je preduslov za normalan razvoj svih drugih aspekata djetetovog života.

Facebook
Twitter
LinkedIn