Kada je fašizam pao krajem Drugog svjetskog rata svijet je mislio da je pobijedio jedno veliko zlo. I jeste. Ali ta pobjeda nije bila trajna. U decenijama koje su slijedile, pogotovo nakon devedesetih kada je kapitalističko društvo odnijelo pobjedu i za sobom donijelo nove horore nacionalizma, došlo je i do rehabilitacije fašističkih ideja. Razlika je bila samo u tome što su sada ove ideje bile upakovane u novo ruho nacionalističkog terora pod predpostavkama svakog naroda iz koga je taj nacionalizam proizašao da je on u svrhu ”slobode”, ”autonomije”, ”naše kulture”.
Ali fašizam nije samo pokvarena ideja u glavama ljudi, on proizilazi iz pokvarenosti materijalnog života. Ta pokvarenost materijalnog života jeste društvena bijeda, strah i naivnost koja iz svega toga proizilazi. Vjeruje se svakom obećanju, vjeruje se da će sutra biti bolje ako se podrže ovi ili oni, vjeruje se na njihovu riječ koja kaže da nam je loše zato što je nekome tamo preko granice odlično, vjeruje se u vlast koja na kraju ostaje iznad naroda, samostalna i otuđena. Vjeruje se privilegovanim od strane onih koji privilegija nemaju. I to smo vidjeli devedesetih godina u momentima najoštrije krize i sukoba interesa političkog birokratizma na ovim prostorima. Mase su obgrlile nacionalizam i pod njegovih ruhom velikani fašističkog terora na svim stranama dobili su statuse ”svetaca” i ”oslobodilaca”. Njihov zločin postao je pravedan zločin, a ukaz na taj zločin osuđuje se kao ”komunistička podvala” i rušenje ovog ili onog naroda. Ali životi naroda, u najopštijem smislu, odavno su već srušeni i već decenijama sve više i više tonu u propast, a mi vidimo kako ne samo na našem području nego širom svijeta ponovo iskaču nacionalističke i profašističke ideje.
Tehnički napredak i “napredak” fašističke ideologije
Ali mi možemo napisati hiljade tekstova o ovom fenomenu i izreći hiljade osuda i pogrda, a nećemo se pomaći niti jednog momenta da razumijemo iz koje materijalne baze fašizam proističe i kako je u opšte moguće da se on ponovo javlja i da o njemu ponovo pričamo u dobu, kako bi neki rekli, velikog tehničkog napretka i internacionalizacije? Doba velikog tehničkog napretka za fašizam znači da je to doba velikog tehničkog napretka sredstava kojima će se fašizam u budućnosti služiti.
Činjenica je da živimo u društvu otuđenosti – postoji briga samo za vlastite interese, društvenost je postala sekundarna, primarnost je u ”ličnom uspjehu” koji se uvijek bazira na tome da se gazi neko drugi. To je ekonomska dimenzija građanskog društva, a njegova politička dimenzija je krajnje birokratizovana – vlast je u rukama političkih stranaka i uskog kruga političkih birokrata koji su tu da se reklamiraju za budžet, a društveni razvoj za njih vrijedi samo ukoliko govor o tom razvoju njima garantuje izborni uspjeh. I u oba ova spektra većina je isključena i puštena je da misli o sebi bez mogućnosti da se fokusira na društveni razvoj u kom pronalazi i sebe.
Dimenzija ekonomske samovolje završava na ličnom interesu vlasnika. Radnik je samo sredstvo putem čije se eksploatacije privatnik bogati i upravo iz tog paradoksa izrasta kriza da većina ljudi ne može uživati u svemu što stvara jer vrijednost koju oni drže u svojim rukama daleko je manja od vrijednosti koju drži jedan čovjek. Na tržišnom polju vlada pravilo čovjek je čovjeku vuk i svako se bori da prodaje za sebe, da onog drugog izgura i brojni propadaju jer ne stvaramo prema objektivnim društvenim potrebama nego prema cilju profitabilnosti i prodaje da se taj profit stvori i na taj način živimo u permanentnoj krizi, u nesigurnosti i duhovno-materijalnoj bijedi.
“Njihova imovina je njihova, ali zločini su naši”
Ova borba nije samo borba unutar jedne zemlje, ona je borba na svjetskom nivou. Svaka firma konkuriše onoj drugoj, jedan monopol razbija drugi, cijene čas padaju čas rastu, najamnina čas pada čas raste, nailaze talasi poskupljenja, nailaze talasi nezaposlenosti, nailaze talasi opšteg nezadovoljstva. I tu na scenu stupa politički birokratizam, javljaju se stranke koje ”vide” izlaz, kriv je onaj drugi, nikada mi. Sistem je neupitan, za našu bijedu krivi su oni preko granice, potrebno je preći te granice, zauzeti teritorij jer ”to je naša vjekovna zemlja”. I odmah će biti bolje. Ali kada se to desi i kada se počine veliki zločini zbog toga vidimo da ne biva ništa bolje, sve ostaje isto samo porodice imaju manje članova, ali vidimo da su upravo ti koji su propagirali mržnju, koji su lagali mase i širili strah kako im je neprijatelj radni čovjek druge zemlje ili regije, profitirali i obogatili se.
Njihova imovina je veća, njihova stranka je jača, njihov monopol je širi, njihova propaganda jača među omladinom, ali njihov narod je siromašniji, njihov narod je isključen iz svih sfera društvenog upravljanja, njihov narod je ocrnjen u očima drugih naroda – nastupa opšta generalizacija. U očima ove gospode njihova imovina je njihova, ali zločini su naši. Njihova zarada je njihova, ali bijeda je naša. Njihova propaganda i odluke su njihove, ali referendum je naš. I dobijamo privid slobode, a svako ko pokuša da sruši takav režim, takav sistem, je onaj koji ruši našu ”slobodu”. A trebamo se zapitati imamo li slobodu?
U čijim je rukama naša sloboda?
Imamo li slobodu ako smo kao većina isključeni iz društvenog odlučivanja i ako nama vladaju stranke? Imamo li slobodu u okvirima ekonomske samovolje privatnika? Imamo li slobodu ako konstantno mislimo da li će sutra izbiti rat, da li će izbiti nova ekonomska kriza, da li ćemo moći platiti račune ili školovati djecu? Da imamo slobodu da budemo istinski društvena bića ne bi imali mogućnost da postavljamo ovakva pitanja jer ovakva pitanja sama daju odgovor da je naša sloboda u rukama drugih. A ako je naša sloboda u rukama drugih, dakle u rukama političkog birokratizma i ekonomske samovolje, onda nam ništa ne može garantovati da svaki oblik minimalne slobode koju sada uživamo ne može uzet od strane ove gospode – ostvaren fašizam.
I upravo se potvrđuju Engelsove riječi – Narod koji ugnjetava druge narode ni sam ne može da se oslobodi. Sila koja mu je potrebna za ugnjetavanje na kraju se okreće protiv njega samoga. Trebamo biti svjesni da smo mi kao većina, mi kao radni ljudi, svuda istih interesa, da se naši uslovi života nigdje ne razlikuju i da nas ovakav sistem koji može u sekundi postati ekstremno brutalan tlači, podjednako sve. Da li se išta mijenja ako nam sa leđa siđe zapadni imperijalista da bi se na leđa popeo istočni ili da nam sa leđa siđe bosanski gospodin, a na leđa popne srpski i sl.?
NE mora biti NE prema društvu koje porađa fašizam
Potrebno se osloboditi gospodstva, potrebno se osloboditi političkog birokratizma i ekonomske samovolje iz kojih se fašizam rađa kako bi se kao radni ljudi udružili i krenuli stvarati društvo planski, po mjeri radnog čovjeka. Fašizam će dolaziti, njegove tekovine će poprimati važne datume obilježavanja, ulice će nositi imena po njegovim akterima, čak i školski udžbenici će postati žrtva nacionalističke propagande koja je samo prva faza u njegovoj rehabilitaciji, ali je naš zadatak da budemo prisutni sada i tu kada se to dešava i da tome kažemo ne. Ali to NE mora biti NE prema društvu koje porađa fašizam, prema otuđenom društvu, prema društvu ”individualaca”, prema društvu despotske vladavine pojedinca, despotske vladavine profita i tržišta. Fašizam je ono što počinje kao banalno zlo, a završava kao radikalno zlo. Ali zlo ostaje zlo i ono se poraziti ne može bez razbijanja njegovog izvora.
