Krave bez

Dejan Ivanović Wuper, foto: Wuper

Dejan Ivanović Wuper autor je murala radnog naziva „Inđija – Prijedor“, oslikanog ljetos na zgradi pošte. Pitali smo ga šta se desilo da rad ne izgleda kako je prvobitno realizovan.

Wuper: Pošto su Inđija i Prijedor zbratimljeni gradovi, pozvali su me iz opštine i Turističke organizacije Inđija, negdje polovinom godine, i pitali da li bih uradio jedan mural za Prijedor. Radio sam ga namjenski, tražio sam da radim u svom stilu, da mi ne govore šta može, a šta ne može, jer volim da imam slobodu. I to mi je odobreno. Fotografisao sam brata i sestru ovdje kod mene, u selu Jarkovci kod Inđije. Oni su porijeklom iz Prijedora i djevojčica simbolično predstavlja Inđiju, a dječak Prijedor. Ja sam njima poslao skicu i, ono, na keca su odobrili. Jeste da tada na skici nisu bile krave, ali uvijek u izvedbi nešto mijenjam, dodajem, ne držim se striktno skice. Mislim, glupo mi je to i objašnjavati. To je dio stvaralaštva, ako sam neki umjetnik. A pozvan sam jer vjeruju mom radu i kvalitetu. Skicu su vidjeli i ljudi koji učestvuju u prijedorskim muralima i, kasnije, kad sam u završni rad ubacio krave, niko nije ništa rekao.

Wuper i gradonačelnik Priedora Slobodan Javor sa saradnicima, foto: Gradska uprava Grada Prijedora

Otvaranje murala je bilo dok je još bio pod skelom? 

Wuper: Jeste. Bilo je u nedjelju, pod skelom, jer sam radio taj vikend i nisam bio sve završio, pa sam nastavio u ponedjeljak. Radnici pošte tad dolaze na posao i neka žena mi kaže: “Dečko, zašto krave? Strašno! Nemam riječi!” I ja ništa, iskuliram. Poslije, kroz prozor, neke druge dvije žene me zamole da uklonim krave. Pitam zašto. Kažu, kakve veze imaju krave s poštom. Kažem, pa kakve imaju dječak i djevojčica. Nisam ni znao da ću crtati na pošti, a to je i nebitno. Kažem im, gledajte na to kao na neku razglednicu iz Prijedora, krave su nas odhranile, i vas i mene, i ne vidim šta je problem. Nedjelju dana prije toga u Parizu sam crtao krave i niko nije riječi rekao. I onda ja tu s njima nešto pričam, ne znam šta su one tu u pošti, i onda one kasnije kažu, pa tu je naša direktorica, njena kancelarija je tu, kao, da ne ispadne da je ona krava. Ja ne znam šta da vam kažem. Ako ćemo tako gledati, ja ne znam šta da kažem. Onda im kažem da je bilo otvaranje, da su bili gradonačelnik i drugi iz Gradske uprave, da su oni našli taj zid, da se nije niko bunio. Kažem im da ja neću ukloniti krave, a one neka kontaktiraju Gradsku upravu. Na kraju je došao jedan dečko iz Gradske urpave i rekao: ”’Aj’, molim te, skloni krave, rekli su nam iz pošte da sklonimo”. I ja uzeo i sklonio.

Mural s kravom, foto: Grafska uprava Grada Prijedora

Uradili ste ”postprodukciju”? 

Wuper: Da. Zamazao sam krave, namjerno sam to aljkavo uradio, da se vidi da je ispod bilo nešto. Poslije me zovu iz naše Turističke organizacije, pitaju zašto sam sklonio krave. Navodno, uopšte nije gradonačelnk rekao da se sklone krave i iznervirao se i rekao, kad idući put budem dolazio, da mu se javim da me ugosti i da vratim krave. I to je to.

Jeste li imali sličnih iskustava? 

Wuper: U suštini, meni te situacije ovdje u našim krajevima nisu nepoznate, jer ljudi nemaju još svijest o umjetnosti. Previše sve gledaju bukvalno, pridaju drugi značaj svemu i svačemu. Susrećem se ja s tim, ali je to apsolutno takva glupost, ti komentari, da je tu kancelarija direktorice. Ispričaću vam još jedan primjer. Nedavno sam radio prijedlog murala, a usput uvijek kažem da pogledaju moje radove, da vide i da znaju čime se bavim, koja mi je tematika, jer dosta putujem i radim. I tako sam za Zaječar pripremio rad djevojčice s višnjama. Ona je na drvetu, u šorcu, bosa, priroda je okolo. I rekli su: “Joj, to finansiraju EU i Amerika, ‘ajde obuci joj čarape ili je obuj, da joj nisu gole noge, možda će da se jave neke organizacije za dječija prava, moramo paziti, ima svakakvih, može se neko pobuniti”. Kažem: “Čekajte, ljudi šta pričate? Ljeto je, tako sam napravio scenu, tema je ljetna, zato je bosa i u šorcu.” Onda sam taj mural uradio u Moskvi, na fasadi zgrade od 11 spratova i niko ni riječi nije rekao.

Mural bez krave, foto: Aleksandar Drakulić

Je li govorite o radu koji se zove Helena, gledam ga na vašem sajtu? 

Wuper: Tako je.

Da li objavljujete sve svoje radove tu? 

Wuper: Pa, većinom da, ali taj Prijedor nisam okačio.

Zato što je tako završio? 

Wuper: Pa da, namjerno nisam. Nije mi se to na kraju svidjelo i nisam ga htio okačiti. Ali ja tu u Prijedoru imam dobre kontakte, ljudi su super, i gostoprimljivi i sve je bilo vrhunski. To se može desiti i u Prijedoru i bilo gdje. Ne bih da se ništa drugo negativno shvati. Negativno je samo to što su ljudi iz pošte tako protumačili. Generalno, u Prijedoru sam bio lijepo ugošćen i apsolutno ne mogu riječ da kažem, ono. Takođe mi je drago da su bili Dani Inđije u Prijedoru, da sam baš ja pozvan da učestvujem na način da mural bude poklon gradu i drago mi je manje-više sve, osim tog dijela što su ljudi iz pošte tražili da se krava prekreči. To je jedino apsurdno i bezveze. Sve ostalo je odlično.

Ima li tu cenzure, autocenzure? 

Wuper: Ja nisam jak na riječima. Znam šta mislim, ali ne znam kako to da opišem. U suštini, jednostavno ljudi još ne shvataju da je jedino umjetnost ostala da se možeš izraziti i da kako se osjećaš tako i uradiš. Ima ljudi koji crtaju i slikaju vulgarnosti u umjetnosti. Ja i to podržavam. To je umjetnost i to ne treba vezivati ni za šta drugo. To je izašlo tog trenutka iz tog autora. Ljudi na našim prostorima žele da vide pticu i cvijeće. Žele da vide samo nešto lijepo, ne vole da vide realnost, nego hoće uljepšavanje. Ali u ovom radu ni nema ništa da nije lijepo. Bez obzira na to, nema razumijevanja, nema širine, ima primitivizma.

 

 

Facebook
Twitter
LinkedIn