Teško je misliti o demokratiji i pozivati se na bilo kakva demokratska načela u momentu dok traje genocid u Gazi. U ovom trenutku demokratija na globalnom nivou predstavlja samo utopističku floskulu i teško se oduprijeti osjećaju izdaje od institucija i mehanizama koji treba da su zaduženi za mir u svijetu. U takvoj konstelaciji odnosa, s jedne strane je nepristojno govoriti o problemima društva u kojem je sukob, makar onaj oružani, okončan prije 30 godina, a sa druge strane, to dodatno obeshrabruje da se zalažemo za demokratskije društvo u kojem živimo, jer je generalni osjećaj da nas je demokratija napustila.
U preambuli Ustava Bosne i Hercegovine piše da „demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralistickog društva“, međutim, svjesni smo da naša država, zajedno sa svojim zakonima i organima vlasti diskriminiše građane, nerijetko kršeći i osnovna ljudska prava, što narušava mir i dovodi do tenzija.
Izborni zakon koji ne daje pravo svim građanima da budu birani, osim što diskriminiše određenu osobu i zajednicu iz koje ta osoba dolazi, uveliko narušava odnose unutar pluralističkog društva. Obrazovni sistem sa grupom nacionalnih predmeta koji su podređeni većini na toj teritoriji, diskriminiše učenike iz manjinskih zajednica koji pohađaju nastavu po tom obrazovnom planu i programu, i generalno ne doprinosi suočavanju s prošlošću, izgradnji mira i boljem razumijevanju, nego pogoduje novom getoiziranju između zajednica. Razlike u zakonima koji se tiču zdravstvene zaštite i nekim pacijentima na teritoriji BiH omogućavaju određene zdravstvene terapije ili lijekove koji su im neophodni, a drugima ne, osim što diskriminišu ranjive skupine, pogoduju i stvaranju tenzija.
Iako u Ustavu BiH piše da je inspirisan „Univerzalnom Deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama“, svjesni smo da su građani ove zemlje svakodnevno diskriminisani u gotovo svakoj oblasti življenja i djelovanja, i da je država Bosna i Hercegovina, u praksi vrlo malo opredijeljena ka demokratskim vrijednostima. Nažalost, većina stanovnika naše zemlje nije upoznata sa svojim pravima, što strukturama moći, donosiocima zakona i onima koji ih sprovode omogućava da djeluju protivno demokratskim vrijednostima i načelima. Jedan od glavnih korektivnih faktora ovakvim praksama je civilni sektor koji uočava ove nepravilnosti, i u skladu sa svojim mogućnostima, djelujući u zakonskim i demokratskim okvirima, nastoji minimizirati diskriminaciju i kršenje ljudskih prava.
Međutim, pod izlikom demokratije, država je počela da diskriminiše civilni sektor, lijepeći im etikete „stranih agenata“, „špijuna“, „stranih plaćenika“, „izdajica tradicionalnih vrijednosti“, „rušitelja porodice“ itd. Zakoni poput „Zakona o kriminalizaciji klevete“ i „Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija“ prijete da u potpunosti unište civilni sektor, slobodu govora i mišljenja u entitetu Republika Srpska. Dok su nevladine organizacije u ovom entitetu iscrpljene od višemjesečne borbe u kojoj ukazuju da su ovi zakoni represivni i nedemokratski, na scenu stupa potpuno nova plejada aktivista, samo, oni se ne bore za demokratske vrijednosti, nego za tradicionalno društvo.
Organizacije koje se bore za tradicionalne vrijednosti i zaštitu porodice je prošlogodišnji napad na lgbti aktiviste u Banjaluci legitimirao i uveo u javni prostor. Nakon što je 13 takvih organizacija predalo otvoreno pismo i zahtjev da se zabrani događaj u organizaciji „Bh. povorke ponosa“, a iza njih stao sami vrh Republike Srpske i Grada Banjaluka, otkazivanje događaja i napad na lgbti aktiviste su im dali vjetar u leđa da grade društvo po svojim aršinima, koji se nerijetko kose sa demokratskim vrijednostima. Namjere ovakvih organizacija se jasno vide i iz toga što su ustale protiv uvrštavanja femicida u krivični zakonik, ponovo pod izlikom da je to pogubno po tradicionalne i porodične vrijednosti. Ovo otvara vrata za ulazak „pro life“ agendi u naše društvo, koje će dodatno ograničiti pravo na abortus i ženama oduzeti pravo odlučivanja o rađanju, podcrtavajući da je to stvar o kojoj treba da odlučuju strukture moći i vjerske zajednice. U nekom demokratskijem društvu, ovakve organizacije bi bile ispitane za širenje netrpeljivosti, vjerske i nacionalne mržnje i ograničavanje ljudskih prava, no u BiH to nije slučaj.
Činjenica da se Bosna i Hercegovina nalazi na poluperiferiji, daleko od centara moći gdje se donose velike odluke, dodatno pogoduje etno-politikama koje marginalizuju identitete koji se ne uklapaju u etno-nacionalne matrice i na taj način poništavaju sva manjinska, ženska, lgbti i druga iskustva, direktno kršeći prava ovih skupina, a glavni cilj je održavanje patrijarhata uz koji je neizostavna eskalacija nasilja u društvu. Nasilno i militantno društvo ima svoje mehanizme pomoću kojih kontroliše neistomišljenike i obračunava se sa njima, sve dok ih u potpunosti ne dehumanizuje, vrlo često se krijući iza demokratije i slobode govora.
Sve dok se u bosanskohercegovačkom društvu kola srpskih sestara budu nazivala aktivistima za ljudska prava, aktivisti koji ustaju protiv genocida u Gazi budu deklarisani kao prohamasovski pijuni, ratni tenk u centru grada ispred obrazovne institucije predstvljan kao pozitivna memorijalna praksa odbrane grada, a na vijest o pedofiliji tradicionalisti i desnica potpuno abolirajući počinitelja, upirali prst u ostale kulturne radnike, lijevo i liberalno orjentisane stranke i lgbti aktiviste, ne možemo govoriti o demokratiji. Možda jednostavno evolucijski nismo još na tom nivou, ili nas je demokratija zaista napustila.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “📢 Nagradni konkurs: Može li demokratija (pre)živjeti u Bosni i Hercegovini?📢” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
