Razmišljajući o traumi u kontekstu društvenih previranja i trenutnih ratnih dešavanja svjetskih razmjera ne možemo a da se ne zapitamo kako sva ta stresogena dešavanja utiču na mentalno zdravlje. Ono što ovakav društveni kontekst donosi jeste nesigurnost na mnoštvo polja što može rezultirati problemima mentalnog funkcionisanja. Mi kao stručnjaci, u ovakvim uslovima, preokupirani smo upravo zaštitom mentalnog zdravlja ugroženih. Međutim, ne mogu da se otmem utisku da u ovoj priči postoji i druga strana medalje, mnogo mračnija i mnogo opasnija, a to je fenomen radikalizacije kako individua tako i cjelokupnog jednog društva i njihovo usmjeravanje ka ekstremizmu. Upravo ovi fenomeni svojstveni su velikim društvenim krizama. Društvene krize donose neku vrstu nestabilnosti, nesigurnosti i neizvjesnosti a upravo je osjećaj sigurnosti jedna od prioritetnih ljudskih potreba. Ko su ekstremisti? Da li i oni spadaju u kategoriju ugroženih o kojima pričamo a da nismo ni svjesni opasnosti u kojoj se nalaze?!
Mnogi istraživači svjetskog glasa bavili su se temom radikalizacije i ekstremizma. Profilisanje ekstremiste ili teroriste nije urodilo velikim plodom. Zaključak do kojeg su došli jeste da je taj proces individualan i da je češći u situacijama društvene deprivacije. Ono oko čega su mnogi saglasni jeste da su radikalizaciji podložnije osobe, pogotovo mladi, koji se bore sa osjećajem nepravde. Upravo je taj osjećaj baza za manipulaciju i sredstvo kojim se „regrutuje“ što više budućih „ideologa“.
Interesantno je da među opštom populacijom vlada mišljenje da su ekstremisti uglavnom ljudi sa psihijatrijskim dijagnozama jer se vjerovatno na taj način pokušava objasniti način njihovog razmišljanja i djelovanja. Međutim, iskustvo je pokazalo da je to jedna od ustaljenih predrasuda. Ono što karakteriše ekstremizam jeste iskrivljen sistem vrijednosti kroz koji se objašnjava cilj nasilnog i ekstremističkog djelovanja. Do koje mjere će nečiji proces radikalizacije ići zavisi od više faktora, kao što su struktura ličnosti i trenutna društvena dešavanja udružena sa kolektvnim naslijeđem. Uzimajući u obzir nejasno definisanu genezu ekstremizma te nemogućnost kontrolisanja medijskih sadržaja koji promovišu ovakav vid djelovanja, teško da možemo kontrolisati stepen korištenja procesa radikalizacije za ostvarivanje nekih zamišljenih ciljeva.
Ono što nam je u ovom momentu potrebno jesu kontinuirani programi psihološke podrške, prvenstveno programi koji se fokusiraju na mlade jer je praksa pokazala da su oni podložna grupa za usvajanje radikalnih oblika ponašanja. To bi uključivalo edukacije emocionalnog opismenjavanja i programe za razvoj kritičkog mišljenja. Radikalizacija jeste proces usvajanja ekstremnih stavova i ponašanja kako bi se legitimizovala upotreba nasilja a cilj nam je upravo sprječavanje i prevencija istog.
