U eri brze informacije i pretrpanosti informacijama, pitanje kulture sjećanja postaje sve važnije za oblikovanje društva. Nije samo stvar prisjećanja prošlosti, već i pitanje kako se to čini. Kultura sjećanja, ili njezina odsutnost, duboko oblikuje identitet društava, doprinosi održivom miru ili produbljuje podjele te, u velikoj mjeri, obrazuje društvo u cjelini.
U dubokim slojevima društva, kultura sjećanja i kultura pamćenja isprepliću se kao niti koje čvrsto povezuju prošlost, sadašnjost i budućnost. One nisu tek suhoparne riječi, već ključni temelji na kojima počiva identitet jedne zajednice. No, koliko je duboka veza između kulture sjećanja i izgradnje održivog mira? I kako se nositi s rastućim problemom zloupotrebe kulture sjećanja?
Recimo, spomenici. Način na koji se kultura sjećanja preslikava u fizičku formu. Za takvo nešto moraju postojati relevantne i odgovorne instituije te odlučiti kakav će spomenit biti, šta će na njemu pisati i kakavu poruku nosi sa sobom.
U Bosni i Hercegovini podignuti su brojni spomenici žrtvama zločina počinjenim tokom rata. Nastali i izgrađeni od strane pojedinaca ili grupa bez prethodnog poznavanja koncepta tranzicijske pravde sa porukama koje produbljuju etničke tenzije. Jedna od funkcija kulture sjećanja je povezivanje društava sa svojom prošlošću. Bez odgovarajućeg znanja i iskustva te uz masu negativnih i neodgovornih autoriteta u društvu, omogućava se prenošenje iskrivljenih kolektivnih iskustava, historije, te pogrešno oblikovanje identiteta kroz prizmu historijskih događaja i narativa.
Uz funkciju povezivanja društava sa svojom prošlošću, kultura sjećanja ima funkciju i u izgradnji održivog mira. Pomoću ispravno vođenih sjećanja na prošlost, društva mogu razviti suosjećanje, empatiju i razumijevanje prema drugima. Pričanje istine o prošlim događajima, čak i onim bolnim, stvara prostor za dijalog i pomirenje. Kroz suočavanje sa svojim povijesnim nasljeđem, društva mogu raditi zajedno na izgradnji budućnosti koja se temelji na jednakosti, pravdi i raznolikosti. Svakako da tu ulogu mogu preuzeti mladi u Bosni i Hercegovini. Naravno, takvi nosioci mogu biti i zloupotrebljeni. Kada se sjećanje koristi selektivno ili se određene činjenice iskrivljuju, može se stvoriti lažna slika prošlosti koja potiče netrpeljivost, mržnju i konflikt. Jedna takav primer je spomenik kralju Tvrtku. Nakon što je osvanuo u Sarajevu sa natpisom „bosanski kralj“, sada se isti spomenik želi i u Banja Luci, kako mediji prenose, sa natpisom „srpski kralj“. Manipulacija historijom kako bi se potkrijepili određeni interesi može stvoriti generacije koje ne razumiju pravi kontekst događaja i nemaju temelj za izgradnju mira. Također, nedostatak kulture sjećanja može rezultirati gubitkom veze s korijenima, što može dovesti do gubitka kolektivnog identiteta i ravnoteže.
Ispravno korištenje može biti most prema miru i pomirenju. Obrazovanjem, kritičkim razmišljanjem i otvorenim dijalogom, može se pravilno upotrijebiti ova dragocjena kultura kako bi se izgradila bolja budućnost za generacije koje dolaze. Kultura sjećanja kao i prošlost se ne može pustiti ili zanemariti. To je živa sila koja oblikuje sadašnjost i budućnost. Važno je da društvo aktivno i ispravno njeguje iskrena sjećanja, istraže prošlost s otvorenim umom, te osiguraju da priče koje prenose budu istinite i pravedne. Kroz pravilno vođenu kulturu sjećanja, društva mogu osigurati održivi mir, educirati nove generacije o historijskim lekcijama te graditi mostove između prošlosti i budućnosti. To je investixija koja će se isplatiti u obliku harmoničnijih i svjesnijih društava koja su spremna prevazići kondlikte i graditi pravedan mir.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “(ne)Kultura sjećanja” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
