Bosna i Hercegovina zemlja je u kojoj je prošli mjesec zabilježeno nešto manje od 362 000 nezaposlenih, iako statistika ovisi o shvatanju onoga što smanjenje broja nezaposlenih, imajući na umu odliv radno sposobnog stanovništva ka zemljama – uređenijeg radnopravnog okvira. I ovo je tek najkraći prikaz onog što je stanovništvo koje može da radi, bez ikakve sumnje, bar po mjeri ovdašnjih poslodavaca. Osobe s invaliditetom daleko su nevidljivije u ovakvim statistikama, jer povjerenje u sposobnosti, kvalifikacije, vještine, pa i radno iskustvo odjednom – izgubi bitku sa različitošću.
Valja krenuti od početka, da bismo uvidjeli koji su problemi u ovoj oblasti, a o stane u pitanje: KO su osobe s invaliditetom?
Prema UN Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, ratificiranoj u BiH još 2010.godine, riječ je o osobama s dugotrajnim onesposobljenjima različitih vrsta – fizičke, mentalne, intelektualne ili osjetilne prirode koje u interakciji sa barijerama mogu ometati njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu ravnopravno s ostalim članovima tog društva. Prvi dio definicije nije sporan ni na jedan način, jer se većina pravne regulative u ovoj zemlji poziva na svojstvo koje jedna osoba koja ima invaliditet poziva, no drugi – teško da razumiju.
Diskriminacija osoba sa civilnim (neratnim) invaliditetom
Pravo na rad osoba s invaliditetom uređeno je pomenutom Konvencijom, koju bi u praksi trebalo da osiguraju entitetski zakoni koji uređuju profesionalnu rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom, ali i zakoni koji uređuju prava osoba koje su invaliditet stekle u ratu, tzv, kategorija ratnih vojnih invalida. Za raziku od prvog dijela zakonske regulative, koja se jednako odnosi na sve kategorije osoba s invaliditetom, drugi dio podržava diskriminaciju po uzroku invaliditeta, te osigurava neupitnu prednost putem bodovanja, ali i jasnom političkom naklonošću vladajućih elita. U Brčkom, ni dvanaest godina nakon ratificiranja, ne postoji zakonsko rješenje koje bi reguliralo pravo na rad osoba s invaliditetom civilnog, odnosno neratnog uzroka invaliditeta.
No, ovi zakoni su tek vrh ledenog brijega. Niti jedno pravo građanin ne može ostvariti samo po sebi i ono mora biti dijelom šire društvene akcijem što, nažalost, ovdje izostaje. Statistika kaže – u Republici Srpskoj nešto je više od 1300 nezaposlenih osoba s invaliditetom u devetom mjesecu, dok je u Federaciji Bosne i Hercegovine broj osoba iz ove kategorije, po osnovu ratnog i neratnog invaliditeta u osmom mjesecu ove godine bio oko 7000, a na evidenciji Brčko distrikta tek je dvocifren broj onih koji su bili odvažni da se prijave.
Zakonska regulativa, u svojoj osnovi predviđa sistem kvotnog zapošljavanja – na svakih 16 zaposlenih bez invaliditeta u npr. javnom sektoru mora biti zaposlena jedna osoba s invaliditetom s minimumom određenog invaliditeta, dok poslodavci iz privatnog sektora, dobijaju različite stimulanse i olakšice za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Predviđeno je i zapošljavanje u poduzećima za zapošljavanje osoba s invaliditetom, kojih je više u Federaciji, te različiti modaliteti zaštićenog zapošljavanja osoba s višim stepenom invaliditeta.
Pravo na rad na papiru nije na putu da bude životna realnost za osobe sa invaliditetom
Ovo doista izgleda jednostavno, pa nevjerovatno zvuči da statistika od oko dva procenta ukupno nezaposlenih nije zaposleno ako ne u godini u kojoj su oscilacije u ovom dijelu statistike minimalne, onda bar u zadnjih pet godina. U kojima se statistika nije značajnije mijenjala.
Ipak, valja se osvrnti na nekoliko značajnih elemenata koji sigurno u značajnoj mjeri utječu na zapošljivost osoba s invaliditetom.
Na pitanje ko, nadovezuje se pitanje kvaliteta obrazovne strukture osoba s invaliditetom – u najvećem broju slučajeva, riječ je o niže obrazovanim radnicima, pa i onima čija su zanimanja prevaziđena, posebno u kategoriji ratnih vojnih invalida. Dakle, svakako teže zapošljiva kategorija, koja nema jednaku mogućnost obrazovanja, već u startu nije u jednkaoj poziciji.
No, šta i kad se odluče potražiti posao?
Ovo je ključno pitanje na koje u Bosni i Hercegovini nemamo odgovor. Zakoni koji se tiču ove oblasti nijednim dijelom ne tretira pitanja traženja posla, pitanja procesa apliciranja za posao ali ni jasne posljedice za poslodavce koji ovu obavezu ne ispune, osim tek zakonske obaveze minimalnog doprinosa koji plaćaju. Suštinski, ako ste osoba s invaliditetom, put izgleda ovako: ako se prijavite, dilemu da li poslodavcu reći da ste iz ove kategorije, zakonodavac je ostavio vama. Ako napišete, realan je rizik da vas neće ni pozvati na razgovor – s izgovorima poput: nismo planirali zaposliti osobu s invaliditetom, nemamo lift, nemamo iskustva, ovo nije posao za osobu s invaliditetom. Ako ne napišete, pa – krijete važan podatak za poslodavca.
Ako vas i pozivu na razgovor, recimo, ako se teže krećete, teško da će taj razgovor biti u pristupačnoj zgradi ili proveden na način koji vam je prilagođen, ako ne vidite ili ne čujete. U Bosni i Hercegovini se poznavanje rada na računaru polaže na papiru, pa je svaka logika u ovom dijelu – teško dostižna. Ovo dolazi do izražaja posebno u dijelu pismenog testiranja za psolove u javnoj upravi, koje bi moralo biti garant veće objektivnosti u izboru kandidata.
U Federaciji postoji nominalna zakonska prednost osoba s invaliditetom prilikom zapošljavanja u sektoru. Ipak, ona nije dovedena u stadij stvarne efikasnosti, kakve moraju biti sve mjere države potpisnice u pogledu ostvarivanja prava osoba s invaliditetom. U Republici Srpskoj ne postiji, ali je kao poseban korak, urađena analiza efikasnosti zakona, pokazujući tek manje od polovično ispunjene zakonske obaveze.
Na koncu, ako i kad prevaziđete barijere, koje su po Konvenciji sastavni dio invaliditeta, pravo na rad nije garantirano za sve osobe s invaliditetom – osobe s ratnim uzrokom invaliditeta imaju zakonsko pravo s manjim stepenom invaliditeta, što znači i veću prihvatljivost na radnom mjestu, a u nedostatku asistencije na radu koja je sastavni dio prava na samostalnost koja može biti ostvarena i uz podršku, osobe s višestrukim invaliditetom, ili izuzetno visokim procentom procijenjenog invaliditeta, teško da će ovo pravo ostvariti.
Začarani krug time je ponovno na početku – jer pravo na papiru nije na putu da bude životna realnost.
