Teško da postoji riječ čije je značenje toliko izgubilo smisao i postalo toliko nedefinisano, kao što je to fašizam. Danas se koristi uglavnom za diskreditaciju političkih neistomišljenika, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali tako i od određenih desnih partija možemo čuti da koriste ovaj termin iako su mu idejno vrlo bliski. Neki pokreti poput Braća Italije Giorgie Meloni koji čine vladajuću koaliciju u Italiji motvoreno se dive italijanskim fašistima čak koriste i isti jezik (porodica, izumiranje etničkih italijana, antikomunizam i nacionalni revanšizam) Drugdje u istočnoj evropi neofašistički pokreti pokušavaju da se legitimišu kroz rašireni antikomunizam, koji je opet povezan sa katastrofalnim rezultatima real socijalizma, što je ovim pokretima dalo vjetar u leđa.
Fašizam danas umnogome ne karakterišu toliko masovni skupovi ili događaji poput Marša na Rim ili Hitlerovih govora jer u 21 vijeku sa tehnološkim razvojem za tako nečim više nema potrebe budući da se tehnološka paradigma umnogome promijenila tako da sada središte neofašističkog govora premješteno na društvene mreže, tako su Twiter i Redit postali nova središta iz kojih se čuje fašistički diskurs. Iako Evropu već deceniju brine porast radikalne desnice ispostavilo se da ona na izborima ipak ne trijumfuje toliko glatko koliko su neki analitičari očekivali. Krah evropske socijaldemokratije, atomizacija društva i odsustvo solidarnosti su dali ovim pokretima otvoren prostor za djelovanje to jest, onog trenutka kada su tehnokratske elite izgubile doticaj sa radničkom klasom. Danas kada naprimjer čitate neke govore Marin Le Pen, predsjednice ekstremno desnog Nacionalnog okupljanja imate dojam da čitate pamflet nekog sindikalnog vođe, koji se obraća eksploatisanim radnicima.
Kada je riječ o BiH ali i široj regiji fašizam je normalizovan još devedesetih i sada živi svoju kasnu fazu, grafiti koji slave ratne zločince iz devedesetih i Drugog svjetskog rata dio su javnih prostora u BiH, nazivi ulica po Radi Radiću i Mili Budaku su uobičajeni, koncerti novokomponovanih muzičara poniklih u ratu poput Baje malog Knindže i Marka Perkovića Thompsona nisu ništa izgubili na svojoj popularnosti već nastavljaju da okupljaju mase svojih fanova od kojih mnogi nisu rođeni devedesetih. Glavni problem jeste što su ultradesni narativi na Balkanu shvaćeni kao patriotizam, izraz ljubavi prema vlastitom narodu, tradiciji, floskula “volim svoje ali poštujem tuđe“ se vrlo često upotrebljava kao argument za fašističke stavove. Zazivanje slavne, mitološke prošlosti, jer u fašizmu kao takvom nema budućnosti, vjera u kolektivnu sudbinu naroda i država koju obično ispunjava veliki militaristički vođa koji ispravlja istorijske nepravde.
Ono što je glavni problem kod bujanja neofašizma danas jeste upravo nedoraslost antifašističkog pokreta istom. otpori su previše parcijalni i neorganizovani na globalnom nivou a protok vremena je užase koncentracionih logora mlađim generacija pretvorio u ništa više od samo jedne od lekcija iz udžbenika istorije. Dok je dio ljevice bio zarobljen u sterilni akademski žargon. fašisti su našli puno prostije načine da se približe razočaranim masama, tu nema puno racionalnosti ili nekih konkretnih rješenja već se igra na sirovu emotivnu reakciju pojedinca. Pogrešno je naravno strpati sve simpatizere fašističkih u jednu konkretnu, ideološki jedinstvenu grupu, budući da mnogi ljudi iz očaja kao i iz svojevrsnog istorijskog zaborava glasaju ili podržavaju fašističke političke opcije.
Koji je lijek protiv fašizma na prostoru bivše SFRJ danas? Teško je odgovoriti na ovo pitanje budući da su se društvene političke okolnosti u svijetu radikalno promijenile. Današnjim individualizovanim i potpuno sraslim u online svijet generacijama žrtve Lepe Radić i Vahide Maglajlić mogu izgledati gotovo suludo. no to ne znači da nam upravo NOB ne može biti svojevrsni primjer u borbi protiv fašizma, ali samo ako uistinu budemo shvatili šta su militarizam i fašizam u današnjem svijetu. Jedan od najdrastičnih primjera zloupotrebe antifašizma u današnje vrijeme vidi se u agresiji Rusije na Ukrajinu, gdje Rusija pod simbolima Crvene armije uništava i teroriše Ukrajinu i njen narod. Danas više nego ikada u istoriji moramo biti spremni da vidimo ove ideološke nijanse da bi spriječili nove tragedije.
