U školi te zadirkivaju. U javnim ustanovama diskriminišu. U društvu se nalaziš na margini. Nevidljiv si i ne možeš da se istakneš na onaj pravi način. Ne možeš da budeš ravnopravan sa ostalima. Nisi naš i ne možeš da budeš sa nama. I kao da ti svi ti problemi nisu dovoljni, sve to navedeno doneseš sa sobom kući, gdje se opet suočavaš sa finansijskim, egzistencijalnim i drugim problemima. Ovo je otprilike okvir u kojem živi jedno romsko dijete u našoj državi Bosni i Hercegovini. Državi koja te diskriminiše, ugnjetava i neprepoznaje, osim ako ne pripadaš svetom trojstvu naroda, koji su kao od Boga na dar dobili veća prava nego svi drugi građani.
Ja živim u jednom malom mjestu na obroncima planine Majevice, gdje se hladna jutra smjenjuju sa toplim sunčanim danima i vrelinom ljetne žege. Narod u mom mjestu je jako pristupačan, vedar i široke ruke, kako se to narodski kaže. Pomoći će ti u nevolji i radovati se sa tobom ako ti se zvijezde poklope i doživiš neku nenadanu sreću. Brzo će zaboraviti grešku koja je učinjena na njihovu štetu, a dobro djelo će dugo pamtiti.
Međutim, u mojem bajkovitom mjestu živimo mi i oni. Mi smo svi drugi, a oni su Romi. I to nas razdvaja, kao na dvije vrste ljudskih bića. Oni žive u jednom malom zaseoku, svi zajedno, i snalaze se od prikupljanja i preprodaje starog željeza, povremene nadnice kod nekog dobrog domaćina i prosjačenjem na ulici. Ne zato što su oni to izabrali nego zato što nisu dobili poštenu priliku da pokušaju nešto drugo, dok mi jesmo. Jer, mi
ostali radimo u državnim službama, kod nekog privatnog lica ili imamo neki svoj mali obrt. I dok oni idu u školu kao i mi, ni tamo nismo baš svi isti. Pa ni u putu a ni u povratku kući, jer oni se vraćaju sami a mi u grupama, zajedno sa drugim prijateljima. I na to sve se onda nakalemi i život koji je isto tako prema jednima mnogo više pravedniji nego prema ovima drugima. A mislim da možete zaključiti prema kome je taj surovi život više pravedniji. Prema nama, naravno. Jer smo uvijek mi ti koji se pitamo a oni su ti o kojima odlučujemo. A takvo nam je stanje i u državi.
Romi, kao najveća nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini, broje oko 40.000 građana. Njihova kultura, tradicija i običaji satkani su od stotine godina usmene i pismene tradicije, koja se prenosila sa generacije na generaciju. I kao takva, itekako zaslužuje svoje mjesto u javnom diskursu. Stereotipi i predrasude koje oblikuju naše poimanje romskog jezika, kulture i identiteta su poput poveza preko očiju koji nam ne dozvoljava da vidimo stvarnu sliku koja se nalazi pred nama. A mi opet, nekako uvijek pristajemo da vjerujemo tim ustaljenim stereotipima i predrasudama, bez da se potrudimo da ih razbijemo u svojoj glavi. Jer to je taj prvi korak od koga sve kreće, a koji mi nažalost nismo spremni da učinimo.
Sjećam se da sam i ja uvijek dobijao savjete da pazim s kime ću se družiti, šta ću raditi i gdje ću se kretati. Da ne sjedam u auto nepoznate osobe, da ne idem na mjesta koja nisu primjerena mom uzrastu i da se ne povodim za lošim društvenim navikama i porocima koji su prisutni. Ali se također sjećam i savjeta da se ne družim s njima, sa Romima. Kako sam odrastao i upoznavao sve veći i veći broj ljudi nailazio sam na razne priče i životne sudbine koji su svijetli primjeri u tami i zvijezde vodilje ka nekim boljim i ljepšim vremenima. Jednom takvom prilikom upoznao sam jednu romsku zajednicu, koja se nalazi u jednom naselju, nedaleko od Viteza, u centralnoj Bosni.
Jedna grupa dječaka i djevojčica, uzrasta osnovne škole, posjetila nas je i izvela svoje
tradicionalne narodne igre. Došli su naravno u pratnji jednog gospodina, koji je bio njihov mentor i osnivač kulturno umjetničkog društva, gdje svi ti mališani uče igrati i plesati. I onda, u graji i ovacijama koje su dobili po završetku nekoliko tradicionalnih igara, koje su nam na tako divan način odigrali, počeo sam da razmišljam.
Razmišljao sam o tome koliko dječaka i djevojčica Roma iz moje zajednice isto ovako zna igrati i plesati. Da li oni imaju prilike da to negdje pokažu i da li i njih neko usmjerava da svoje talente pokažu na pravi način. I da li sam možda i ja odgovoran što sam slušao starije pa se sa mojim vršnjacima, koji su Romi, nisam adekvatno družio i sa njima provodio više vremena. Zašto sam dopuštao nekome drugome da ih vrijeđa, bez ikakvog valjanog osnova? Jer možda je upravo ta osoba, djevojčica koju su oni vrijeđali, jedna mlada i talentovana umjetnica koja će kasnije postati itekako uspješna autorica, izdati svoje dvije knjige i učestvovati na festivalima širom naše države. I pitao sam se zašto u školama nikada nismo izučavali više o romskom jeziku, kulturi i tradiciji nego smo učili o silnim egipatskim faraonima i srednjovjekovnim bitkama, dok o kulturi kojoj pripadaju naši školski drugovi nismo znali ama baš ništa.
I u svim tim pitanjima pronalazio sam odgovore, koji me nisu činili sretnim i koji su me tjerali na vlastito preispitivanje i jedan pasivni osjećaj krivice, kojeg se nisam mogao riješiti. Koji me je mučio i kojeg sam i ja donosio kući, kao jednu dodatnu brigu, u moru onih više i manje važnih, koje sam kao dijete mogao imati. Eh, zbog toga mi je bitno da o ovome govorim i da učinim koliko je do mene da pokušam barem nešto promijeniti.
Jer romske zajednice u našoj državi su prepune raznih talenata, koji su možda skriveni i treba ih otkriti, ali su definitivno pristuni.
Ne žive u tim zajednicama neki izolovani ljudi koji su nepismeni, neodgovorni i lijeni. Oni samo nemaju priliku da budu prihvaćeni i da pokažu koliko mogu da doprinesu. Oni su smješteni na marginu našeg društva, tamo negdje u sjeni, i samo se povremeno pojave na svjetlu dana, poput sunčeve svjetlosti u tmurnom jesenjem danu. To je zbog toga, jer ih niko ne pita i ne traži njihovo mišljenje. A takav pristup je pogrešan. Kao najveća nacionalna manjina u našoj državi, Romi zaslužuju da imaju itekako bolji položaj. U obrazovanju, zdravstvu, politici i cjelokupnom javnom životu. Jer manjina se ne može izboriti za svoja prava ako je većina ugnjetava i gura na liticu ispred koje se nalazi ponor. Većina mora da prihvati manjinu i da napravi taj prvi korak, koji je toliko bitan. Talenti koji se skrivaju u našim bosanskohercegovačkim romskim zajednicama zaslužuju da ugledaju svjetlo dana, a naši romski prijatelji da žive u jednom inkluzivnom i modernom društvo, gdje se razlike prihvaćaju a ne odbacuju.
Kao što sam i ja upoznao i posvjedočio uspješnu priču jedne romske zajednice, vjerujem da je takvih na stotine širom Bosne i Hercegovine. I tamo negdje, skrivene od od očiju javnosti, odvijaju se životne predstave u kojima se pleše, pjeva, igra i pišu najdivnije pjesme, na romskom jeziku i uz romsku muziku. Na nama je da jedno takvo blago otkrijemo, jer bojim se da ga zauvijek ne izgubimo. A ako se to desi, to će biti naša a ne njihova krivica.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Vidimo li i čujemo li romske zajednce?” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
