Ljudski život nema cijenu – osim u BiH

|

Blog | Ljudska prava | Socijalna politika

Identitet je ideologija koja bez konkurencije vlada suvremenim svijetom – riječi su Borisa Budena, neponovljivog filozofa, publiciste i kulturnog kritičara. Jasno je da je ovdje riječ o indoktrinaciji koja se na prostorima bivše Jugoslavije svesrdno želi predstavljati kao taj nenadmašivi kolektivni identitet kojem se imperativno i isključivo pripada. Prema automatizmu, samim rođenjem u BiH, determinirani ste za jedan od tri „povlaštena“ tora, bez da vas itko išta i pita. Sve ovo bi bilo sasvim u redu, da ovaj fenomen u BiH nije ideološki obojan uz kontstantnu analogiju sa religijima.

Sada, zamislite jutro u kojem se probudite nekonstitutivni! U BiH bi to za vas značilo kriza (kolektivnog) identiteta. Zamislite život u kojem ne možete ostvariti osnovna ljudska prava koja su zagarantovana Ustavom BiH, a to bi bilo pravo na imovinu, pristup socijalnoj pomoći, zdravstvena zaštita, obrazovanje i zapošljavanje. Osim sistematskih propusta, Romi su stigmatizirani kao vječiti nomadi, oni koji se bave crnom magijom i proricanjem budućnosti, površni, u zaostaloj tradiciji, nevjernici, bludni i nemoralni, neobrazovani, nezaposleni, kradljivci, dileri i zlostavljači.

Taj isti Ustav, pored svih svojih manjkavosti, ne priznaje romsku zajednicu i ostale manjinske grupe kao građane sa pravima jednakim onima koje u potpunosti imaju Srbi,
Bošnjaci i Hrvati. Zašto je netko s drugačijim imenom i prezimenom, uz partijsko obilježje, svakako, vrijedniji za člana Predsjedništva BiH ili za člana Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, a to Romi nisu?

Ovdje bih naglasio da i nakon 12 godina nije implementirana, već dovoljna poznata, presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić-Finci“. Naravno, i dalje se ne zna kada će biti implementirana. Sve dok prava svih naroda i narodnosti u BiH, sa naglaskom na marginalne grupe, ne budu uvažena kroz jednak i demokratski pristup, ja sebe ne mogu nazvati Hrvatom i građaninom BiH. Takva BiH ne može i neće biti moja domovina. Zašto je život jednog Bošnjaka, Hrvata i Srbina vrijedniji od života Romkinje ili Roma?

Da se ne zavaravamo, niti ovi samoprozvani konstitutivni, ali i preostale zajednice na
margini, ne žive lakotnim životom u BiH. Već narušena socijalna situacija, dodatno je
destabilizirana i vidno utječe na stanovništvo u BiH: od megalomanske kupovine namirnica, podizanje enormne količine novca, do traženja odoborenja nabavljanja, držanja i nošenja oružja. Cijene vrtoglavo idu daleko u nedogled, ali vrijednost ljudskog života i dalje pada. Upravo, u specijalnom izvještaju iz 2013. godine, oko 50.000 Romkinja i Roma živi u BiH prema Misiji OSCE-a u BiH i Insitituciji ombudsmana za ljudska prava u BiH. Činjenično je da su Romi najbrojnija nacionalna manjina u državi. Navedeni podatak je paušalan, jer je samo oko 17.000 Roma evidentirano na listu u 2010.godini uz pomoć Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice u BiH sa centrima za socijalni rad na lokalnom nivou u BiH. Osim toga, potrebno je naglasiti, da je i mnogo Roma napustilo BiH u nadi za bolje sutra.

Nažalost, i rođenje djeteta u romskoj porodici se ne prijavljuje jer ne mogu obaviti porod u bolnici ili prolaziti administravine procedure prijavljivanja novorođene djece zbog nedostatka financijskih sredstava. Samim time, započinju prve prepreke s kojima se suočava romska zajednica u BiH.

Prema istaživanju UNICEF-a iz 2013. godine, između 50% i 70% Roma živi u neuslovnim stambenim objektima, što su najčešće objekti bez osiguranog vodosnabdijevanja i pristupa sanitarnom čvoru. Svaki 3. Rom živi u stambenim objektima bez kuhinje, a čak 17% ih nema stalan pristup snabdijevanja električnom energijom. Ipak, u specijalnom izvještaju OSCE-a o statusu Roma u BiH, osnovni problemi u stambenom zbrinjavanju romske zajednice vide se u lošoj implementaciji akcionog plana, nedostatku financijskih sredstava, kompliciranim i dugim procedurama, nedovoljnoj saradnji između romskih udruženja, neriješenim imovinskim odnosima, nemogućnosti legalizacije postojećih objekata. BiH je usvojila akcioni plan o stambenom zbrinjavanju Roma u srpnju 2008. godine, a u 2012. godini je počela
revizija akcionog plana u cilju realnijeg planiranja aktivnosti. Nedugo zatim, s Vijećem ministara BiH donesena je odluka da će se svake godine u državnom budžetu 1.500.000,00 EUR izdvojiti za rješavanje problema Roma. Uz prostu logiku i matematiku, problemi Roma bi do danas trebali biti minorni, ali znamo, da nisu.
Korak izvan ekstremnog siromaštva bi itekako pružilo kvalitetno i adekvatno obrazovanje, no tu su i dalje prepreke za Rome.

Osim stereotipa, da su to ljudi koji nisu željni znanja, Romi se suočavaju sa promjenom prebivališta, nepostajanjem prevoza do škole i nedostatkom finanacijskih sredstava. Naročit problem za romsku djecu, mogu predstavljati i nastavnici koji ne razumiju potrebe i pozadinu iz koje dolaze ti učenici i učenice. Nekompetentnost, generalno, u obrazovnom kadru, nažalost, nije stran pojam mladima u BiH. Problem jezika, odnosno romani chiba, jezik je koji nije još standardiziran, a koristi se na dijalektalnoj osnovi. Mladi Romi često ne znaju romski jezik, ali je problem što ni roditelji ne uče djecu romskom jeziku, kako bi se najvjerojatnije adaptirali što prije na to većinsko stanovništvo kojem se u podređeni. Samim nipodaštavanjem jezika jednog naroda, degradira se ta kompletna nacija.

Iduća falinga koja je pogubna za sve Rome, ali i druge mlade je – nezaposlenost. Svjetska banka je procijenila da je BiH jedna od država sa najvećom stopom nezaposlenosti mladih u svijetu. U 2017. godini je procjenjeno da je 67,5% mladih u dobi od 15-24 godine bilo nezaposleno, a u općoj populaciji je bila blizu 26%. Svega nekolicina Roma ima priliku dobiti zaposlenje, što je popraćeno niskim primanjima i privremenim oblicima zapošljavanja. Nažalost, situacija pri zapošlavanju Romkinja je frapantna. Prema izvještaju Komisije za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena u BiH, 82% Romkinja je nezaposleno. U neformalnom sektoru radi samo 9% Romkinja, a 7% Romkinja se bavi prosjačenjem da bi preživjelo.

Bosna i Hercegovina je, kao članica UN-a od svibnja 1992. godine, te od travnja 2002.
godine kao članica Vijeća Europe, ratificirala pregršt međunarodnih akata i dokumenata u svoj zakonodavni okvir. Međutim, to nije osiguralo jednako i potpuno uživanje demokratskih i ličnih sloboda u BiH za sve. Uprkos nelogičnostima i administrativnim zamkama, ljudske priče, i u onim najtužnijim i beznadežnim situacijama i dalje me fasciniraju.

Naime, Dragana Seferović-Pilav je Romkinja koje je bila štićenica Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave, a poslije pri SOS dječijem selu. SOS majka ju je potpuno zavoljela i poticala kroz muziku i ples, što je Dragana voljela. Majka ju je, također, nagovorila da ide na sate baleta i taekwondo. Svog muža je upoznala na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja i sada je majka dvoje djece. Osim toga, dobitnica je dvije zlatne i jedne srebrne medalje u taekwondou. Svoj mir i spasenje, također je pronašla u vjeri i nošenju hidžaba.

Romi nisu i ne smiju biti nevidljiva karika u društvu. Nažalost, prema podacima Vijeća
Europe, Romi su sistematski porobljavani na teritoriju današnje Rumunije od 14. do 19.
stoljeća. Sistematski egzodus se dešava i do dan-danas. Bitno je naglasiti da su Romi nacija koja je iz sjeverne Indije emigrirala u Europu preko Bliskog Istoka tokom davnog 10. i 11. stoljeća, ali svoj mir ne nalazi ni u 2022. godini. Najveći paradoks se nalazi u tome da izraz „Romi“ dolazi iz Prakrita od riječi „dom“, što je na našem jeziku – ljudsko biće!

Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Vidimo li i čujemo li romske zajednce?” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.

Komentari