Adna Memić, studentica je treće godine na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli. Adna je rođena kao zdravo dijete, no prilikom dodira pupčane vrpce s makazama, dobila je meningitis koji joj je zahvatio mozak, te oštetio centar za motoriku. Njen životni put nije bilo lagan, a njena priča počinje još u osnovnoj školi kada je dobila odbijenicu da pohađa školu kao svi njeni vršnjaci. Ništa bolja situacija nije bila ni u gimnaziji, jer joj je pedagogica svakodnevno savjetovala da upiše stručku školu. Adna nije odustala u svojim željama, završila je srednju školu s odličnim uspjehom, te upisala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. U slobodno vrijeme piše, te je učesnica brojnih večeri poezija, konferencija, što nas je “natjeralo” da kontaktiramo ovu studenticu.
Kad i kako je sve počelo sa pisanjem?
Početak mog pisanja počeo je nekada u osnovnoj školi kada sam prvi put ”dobila” inspiraciju, te od tog trenutka počinjem da pišem ljubavne pjesme. A što se tiče mojih novela, njih sam počela da pišem prije tri godine.
Šta čitaoci mogu naći u tvojim novelama?
Moje novele su ljubavne, autobiografske. U mojim novelama čitaoci mogu naći sva moja osjećanja, maštanja, nadanja, te elemente realnosti. One su bazirane na stvarnim događajima ili maštanjima. Pisne su za čovjeka koji zaista postoji. Tu je, ali ipak nije tu, teško je to objasniti. Tek kada pročitate možete shvatiti srž svih mojih novela.
Studiraš trenutno na smjeru Specijalna edukacija i rehabilitacija, a prije toga si pogađala gimnaziju ,,Ismet Mujezinović“. Da li školski program potiče učenike na pisanje?
Ja mislim da za pisanje morate prvo imati talenat, pa volju. Mislim da školski program tu ne igra veliku ulogu, jer za to ili imate talenat ili nemate. Školski program samo može pomoći da znate pravilno pisati, te spoznati razlike izmeđ poezije, proze i sl.
Planiraš li nakon završetka studija na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu upisati nešto za književnost i tome se posvetiti?
Nikada to nisam iskreno ni imala u planu, nisam razmišljala o tome. Sada ste me potaknuli da razmišljam o tome. Nikada se ne zna. Ljudi kažu da nikad ne znamo šta nosi noć, a šta dan.
Možemo li očekivati Adnu kao profesionalnog pisca, kao nekog kome je pisanje primarno zanimanje?
Iskreno, ne vidim se kao pisac na taj način da od toga zarađujem. Jedino što bih voljela da pored svoje primarne karijere budućeg edukatora-rehabilitatora, pišem za neke portale, ili časopise jer mislim da posjedujem talent za pisanje.
Čest si gost raznih projekata, izložbi, književni večeri i sl. Ljudi prepoznaju i cijene tvoj rad. Da li kolege sa fakultetu počinju više čitati tvoje radove nakon niza tih gostovanja?
Tačno, u zadnje vrijeme sam čest gost na raznim emisijama, izložbama, okupljanjima, što mi je velika čast. Jer kao što ste uočili, ljudi cijene moj rad, a to me raduje jer znam onda da to sve što pišem nisu samo neka bezvezna slova prenijeta na papir, već slova koja imaju svoju težinu. Nemam mnogo povratnih informacija od kolega sa fakulteta.
Možeš li za naš portal otkriti šta trenutno čitaš? Kojim knjigama se voliš vraćati? Trebaju li učenici i studenti „pobjeći“ od formalnih knjiga i lektira?
Trenutno je ispitni rok, tako da nisam aktivna u pisanju i čitanju. U osnovnoj školi sam čitala mnogo, neke od njih su mi ostale u sjećanju i namjeravam im se vratiti. To su „Bulke pored pruge“, „Joni Eareckson Tada“, „Ljubav u doba kokain“. Ne treba bježati ni od jednog žanra, pogotovo dok se nalazimo u nižim nivoima obrazovanja, kako bi se što kvalitetnije mogli formirati. Knjige nas bogate i možemo mnogo toga naučiti.
Očaravajući osmijeh
Uvijek kada mi se neko sviđao, zamišljala sam djevojčicu sa njegovim očima, njegovim pogledom. Ali, nikada nisam tu djevojčicu mogla zamisliti sa bilo čijim osmijehom. Jer nijedan nema osmijeh kao ti, tako prirodan, očaravajući.
Voljela bih da ona ima baš taj tvoj osmijeh, da je držiš u naručju, smijete se, a ja vas posmatram i zahvaljujem Bogu. Kada čujem taj smijeh da se moram okrenuti da vidim ko se smijem, ti ili ona. Da joj taj osmijeh bude zaštitni znak, baš kao i tebi. (Adna Memić, Očaravajući osmijeh).
