David Dragičević (21) je momak koji je nestao 18. marta ove godine u Banja Luci. Nakon višednevne potrage, najviše roditelja, rodbine, prijatelja i ostalih Banjalučana, njegovo tijelo je pronađeno u koritu Vrbasa. Postoje izvještaji policije i medija i postoji fb stranica Pravda za Davida na kojoj njegovi roditelji daju potpunije informacije.
Nakon izjave MUP-a RS da je mladić vjerovatno pao s mosta u rijeku i još to da je prije toga opljačkao neku kuću, odnosno pretvaranja žrtve u kriminalca, pa i to da je narkoman, što valjda znači da se i ne mora naći krivac jer, je l’ te, on je narkoman, otac i majka su digli društvene mreže i danima se već okupljaju ljudi na trgovima.
Takođe, na blogu Slobodana Vaskovića, možete pročitati i dobiti više informacija o istrazi u vezi sa spomenutim slučajem.
Danima već pjevušim Plavu baladu Balaševića. Pala mi je na pamet nesvjesno, melodija je krenula i riječi koje imaju smisla kad živiš u korumpiranoj lokvi krvi i blata.
„Dok god je ovih frikova
sa punom vrećom trikova
ništa što vredi neće vredeti
zar stvarno nema načina
pred najezdom prostačina
pa, ti si školovan
da hapsiš taj talog
a ne da puštaš
da ti izdaju nalog“
Plavci! Oni koji treba da nas štite. Političari, medicinari, sudije, inspektori, ovi, oni. Svi su tu za nas i zbog nas. Sad i vidimo koliko. Dokle ćemo biti nezaštićeni? Otkud toliko mladih ljudi koji se bacaju u Vrbas? Šta se dešava? Koga štitite kad nas ne štitite?
Jedan mladi život je ugašen. Ugušen, isprebijan. Naša mladost je ranjena. Naša djeca i njihova budućnost su u opasnosti jer ovdje ničiji život ne vrijedi pišljiva boba pa ni jednog bića čije oči sijaju. Nisam poznavala Davida, ali boli. Boli me kao ljudsko biće, boli me kao roditelja jer nepravda udara žestoko. Čitala sam izjave njegovih roditelja i prijatelja o tome kakav je David bio jer kraj ogromnog bola što su ga izgubili, moraju reagovati na klevetanje policije koja ga je predstavila kao što je već spomenuto. Okreće mi se želudac zbog tolike neprofesionalnosti i gaženja bola roditelja koji su na tako surov način izgubili dijete. Ko je bio David, najbolje oni znaju. Kažu da je volio život. Reći ćete svi ga volimo, ali ne. Postoje ljudi čije oči se smiju i sijaju i upijaju sve dobro oko sebe. Mlada duša koja je tek počela da živi, koja je vjerovala da svijet može biti bolji. Zbog te želje, mi ga i moramo pokušati učiniti boljim! Zbog sve djece i svih mladih ljudi koji se ovdje guše i koji ovdje umiru i prije nego što su mrtvi.
Poslije svake rečenice pravim duge pauze. Ne želim ponavljati već izrečene fraze. Besmisleno i žalosno toliko da budi bijes jer smo nemoćni u ovoj jazbini. Treba svi da govorimo i svi da zahtijevamo jer to može biti naše dijete, jer se zlo i nepravda ne dešavaju samo drugima, jer smo ljudi koji saosjećaju, jer se plašimo iz dana u dan, a nemamo više šta da izgubimo. Izgubimo svaki put kad ovakvi pobijede na izborima. Oni „naši“ koji će da nas štite, a svima je već jasno čije interese oni štite. Samo svoje! Nakon ovako neuspješne potrage i analize slučaja, svi odgovorni treba da daju ostavke jer su dokazali koliko su nesposobni i, nadasve, bezobrazni.
Nažalost po našu policiju, nagledali smo se CSI serija koje nam Amerika servira pa smo uvidjeli da je svijet otišao milion godina daleko ispred nas. Ne sjećam se da sam čula da je kod nas ikada ikakvo ubistvo riješeno, osim što se proglasi kao samoubistvo ili se ubica sam otkrije. Kad se to desi, kazne su toliko smiješne da me čudi što se svi između sebe ne poubijamo. Uz to neuko i smiješno istraživanje svetih organa, biti bezobrazan i prikazivati žrtvu kao zločinca već nema dovoljno gnusnog epiteta u rječniku. Neka sam taj čin govori za sebe. Da ne spominjem da izjava policije vrijeđa inteligenciju. Da biste iznijeli u javnost rješenje nekog slučaja, tu nema mjesta za riječ vjerovatno. Sve mora biti dobro istraženo i utvrđeno.
Nema dokaza, nema istrage, nema ničega. Kao i uvijek, policija sjedi i čeka da se stvari same riješe jer nisu oni tu da išta rješavaju, oni su tu da glume silu kad ne treba, da maltretiraju pješake i vozače po ulici i ne mogu da se sjetim još šta to oni silno rade. Slušala sam izjavu Davidove majke da kad je odnijela inspektoru telefon s porukama kao mogućim tragovima, on je rekao da nema vremena da to pročita. Svaka čast njegovim roditeljima na pribranosti. Divim im se iz dna duše!
Suviše smo nesvjesni i mali da i naslutimo zašto i ko se sve štiti iza ovog slučaja. Da smo svjesniji, možda ne bismo mlako pristajali na to što nam serviraju mediji jer sad možemo vidjeti koliko su bijedni i da sloboda ne postoji u ovom kavezu. Novinari ne smiju da pišu šta hoće, pogotovo istinu. Da li istina ikoga zanima? Čula sam se s prijateljicom iz Sarajeva koja nema pojma šta se dešava. Pošto ne gledam naše kanale zbog sopstvenog zdravlja i normalnog rada sistema za varenje, pitam se da li je moguće i istina da mediji toliko malo ili nikako izvještavaju o ovom slučaju.
Izjave velikih organa da je David bio narkoman. Vau! Kako promućuran zaključak. Sigurno zbog dredova. Jako dobro radite svoj posao i milina je odgajati djecu ovdje. Rađaćemo ih još da budu nezaštićena, izložena opasnostima, da tatini sinovi sprovode silu, da nam taj silni zakon samo pokaže srednji prst svaki put kad trebaju da se sprovedu naša prava i jednakost svih građana.
Ostaje samo jedan zaključak – bespomoćni smo! David je izgubio život i sve se nadam da sav taj bol ljudi koji su ga voljeli neće biti uzalud. Mora da postoji nešto, mora da postoji pravda, mora da postoji nada jer, inače, kakav je ovo svijet!?
Još da dodam da sam sinoć izašla na trg u Prijedoru i zatekla jako malen broj ljudi koji su došli da se pomole za Davida i pokažu podršku. Nisam drugo ni očekivala jer se Prijedorčane očigledno ne tiče ništa. Oni nemaju problema i ovdje nema nepravde. Oni sjede po kafićima sa svoje 2 km džeparca, svrate do kladionice i vrate se u svoju mišju rupu. Njihova djeca su ok, a ne razmišljaju da ih isto može snaći. Da su dolazili Žare i Goci, trg bi bio prepun telećih glava. Da je još jedan političar baljezgao svoje laži uprazno, skupila bi se svjetina da mu kliče. Ponosa za ovo podneblje nemam i očigledno neću ga nikad ni imati. Za sve one koji još uvijek saosjećaju i vide šta se dešava, želim da svi zajedno odemo odavde, a prije toga, da ispunimo ove ulice i samo ćutimo, ćutimo za sve ono što nismo nikad rekli jer da jesmo, možda bi mnogo djece danas bilo živo.
Nema pravih riječi da se iskaže žal za jednim mladim i prelijepim životom. Želim iskazati podršku onima kojima je najteže.
