Prvi istorijski tragovi vezani za pivo ukazuju da je to bila profesija kojom su se bavile žene. Brojne boginje i zaštitnice, takođe će dati doprinos ženskoj strani piva. Međutim, ako niste upoznati/e sa zaleđem, a sve zahvaljujući (političkim) tretmanom piva u savremenim uslovima, vrlo lako možete doći u zabludu. Vidjećete mnoštvo reklama koje seksizmom nastoje privući što više muškaraca da konzumiraju produkte industrije. Vidjećete muške eksperte koji se neće libiti pričati o svemu, pa i “okusima koje preferiraju žene”. Vidjećete mnoštvo muškaraca i jako malo žena. A to bi vas dalje moglo navesti na krivi put. Istina je da je ženski doprinos pivu zapravo oduzet istinskim zaslužnim…
Prognane iz pivarstva – priča o Alewives
Dolaskom crne kuge u XIV stoljeću, pivarkama je došla još jedna pošast. Do tog trenutka pravljenje piva spadalo je u red ženskih poslova. Proizvodnja se obično odvijala u privatnosti domova, a prodaja čudesnog napitka garantovala je sredstva, a samim tim i moć pivarki. U engleskoj istoriji ostale su zabilježene kao Alewives (Ale – vrsta kvasca, Wives – žene, supruge). Ekonomska neovisnost značila je i neovisnost od muškaraca koji su po važećim zakonima iz tog doba imali znatno bolje pozicije u smislu da su žene (bilo majke, kćerke, supruge itd.) trerirane kao vrsta imovine. Alewives predstavljale su devijaciju od norme, imovinu koja je stekla uslove da se osamostali i prkosi postojećim zakonima.
Dok crna kuga odnosi živote, kontaminirana voda gubi na značaju i pivo postaje esencijalni sastojak za preživljavanje. U tom trenutku se iz privatnih proizvodnja istog seli u veće pogone. Umjesto priče da se zaštite male proizvođačice, da se očuva tradicija i slično, počinje demonizacija Alewives. Masovno ih se proglašava vješticama i optužuje za saradnju sa sotonom što je bio sasvim dovoljan argument da se izopće iz društva, a za one najprkosnije zagarantovana kazna je bila smrt.
Mali “pogoni” se ukrupnjavaju i muškarci preuzimaju poslovanje. Alewives koje su bile udane našle su se pred zidom zbog nejednakih zakonskih normi za muškarce i žene. U nedostatku prava da se osamostale, imale su izbor da se prilagode novonastaloj situaciji ili smrt. One koje nisu bile udane suočile su se sa problemima u vidu manjka kapitala koje su mogle uložiti i samim tim izgubile učešće na tržištu. Tako se tržište kojim su dominirale žene transformisano u komercijalno, profesionalno i vođeno muškarcima. Do XVIII stoljeća žene su gotovo iščezle iz ove profesije.
Ono što su Alewives prošle, nas tek čeka
Priča o Alewives ispričana u ovako kratkim crtama mogla bi ostaviti dojam da se radi o profesiji koja nije iziskivala mnogo truda i rada, ali to nije slučaj.
Ovom profesijom najčešće su se bavile neudate žene, mlade žene i udovice. Pivo im je omogućilo da se samoizdržavaju. Korištena strategija s ciljem da se žene izbace iz ove profesije podrazumjevala je (na primjeru grada Chestera) zabranu prodaje piva ženama u dobi od 14 do 40 godina, dakle u godinama “seksualne poželjnosti”. Regulaciji su prethodile optužbe (ove momente prepoznaćete u savremenom društvu koje proživljava retradicionalizaciju i repatrijarhalizaciju) da su pivarke neposlušne svojim muževima, sklone seksualno devijantnim ponašanjima i često varaju svoje konzumente podvaljujući im razvodnjeno pivo po višim cijenama.
Lov na vještice ili lov na žene?
Ne zaboravimo: vještice su bile i babice ili „mudre žene“, tradicionalne riznice ženskog znanja o reprodukciji i kontroli rađanja, iscjeliteljke. vračare, čarobnice, proročice, prosijakinje… Lov na vještice zapravo je oslabio borbeni potencijal seljačkog stanovništva i potlačenih. Spaljivanje vještica bio je način da se fokus javnosti pomakne sa nametanja neizdrživih nameta od kojih su se finansirali država i crkva na spektakl za svjetinu željnu razonode.
U knjizi “Kaliban i vještica – Žene, telo i prvobitna akumulacija” Silvije Federici se navodi: “Seksualni sadizam kojem su tokom mučenja bile izložene optužene žene otkriva mizoginiju bez premca u istoriji, koja se ne može objasniti težinom bilo kog konkretnog zločina. Prema standardnoj proceduri, optuženice su bile skidane do gola i potpuno obrijane (tvrdilo se kako se đavo krije u njihovim kosama); zatim su im tela probadali dugačkim iglama, uključujući i vagine, da bi pronašli beleg kojim je đavo navodno žigosao svoja stvorenja (kao što su gazde u Engleskoj radile sa odbeglim robovima). Često su bile i silovane; ispitivalo se da li jesu ili nisu device, što se smatralo za znak nevinosti; a ako ne bi priznale krivicu, bile su izlagane još strašnijim mukama: kidani su im udovi, stavljane su na stolice od užarenog gvožđa, lomljene su im kosti. A kada bi ih obesili ili spalili, vlasti su se starale da lekcija koju je pružao njihov kraj ne prođe nezapaženo. Pogubljenje je bilo važan javni događaj, kojem su morali da prisustvuju svi članovi zajednice, uključujući i decu veštica, naročito kćeri, koje su, u nekim slučajevima, mogle biti bičevane ispred lomače dok su gledale kako im majke spaljuju žive. “
Ono što nas navodi na zaključak da je lov na vještice ustvari lov na žene koje nemaju isključivo reprodukcijsku ulogu i/ili ulogu da se isključivo brinu o obitelji, jeste muško nereagovanje na ovaj vid nasilja. Država i crkva (koju vode isključivo muškarci) sudi i za kaznu žene lišava života, očevi, braća, muževi… ne reaguju. U Kalibanu i vještici navodi se tek jedan primjer muške reakcije:
“...lov na veštice je bio rat protiv žena; bio je to usklađeni pokušaj njihove degradacije, demonizacije i uništavanja njihove društvene snage. U isto vreme, u ćelijama za mučenje i na lomačama na kojima su veštice bile spaljivane, kovali su se buržoaski ideali ženstvenosti i porodičnog života.
Da je ta propaganda uspela da odvoji žene od muškaraca ukazuje i činjenica da uprkos pojedinačnim pokušajima sinova, muževa i očeva da spasu svoje rođake od lomače, osim u jednom slučaju, nema zapisa o organizovanju muškaraca radi suprotstavljanja progonu. Taj izuzetak je slučaj ribara iz francuske Baskije, gde je inkvizitor Pjer Lankr (Pierre Lancre) sprovodio masovna suđenja, koja su dovela do spaljivanja približno šest stotina žena. Mark Kurlanski (Kurlansky) piše kako su ribari jednom bili odsutni, za vreme redovnog godišnjeg lova na bakalar. Ali, „(kada su ribari) iz flote iz Sen-Žan-de-Luza, jedne od najvećih (u francuskoj Baskiji), čuli glasine da su njihove žene, majke i kćeri bile svučene do gola, mučene, a mnoge već pogubljene, kampanja na bakalar 1609. okončala se dva meseca ranije. Ribari su se vratili i s toljagama u rukama oslobodili kolonu veštica koje su vodili na lomaču. Taj jedan narodni protest bio je dovoljan da prekine suđenja…“ (Kurlansky 2001: 12)
Intervencija baskijskih ribara protiv progona njihovih rođaka bila je jedinstven događaj. Nijedna druga grupa ili organizacija nije ustala u odbranu veštica. Znamo da su, umesto toga, mnogi muškarci napravili posao od potkazivanja žena, preporučujući se kao „otkrivači veštica“, koji su išli od mesta do mesta i pretili da će potkazati žene, ako im se ne plati. Neki drugi muškarci su iskoristili klimu podozrenja koja je okruživala žene da bi se otarasili neželjenih žena i ljubavnica ili da bi se otvoreno osvetili ženama koje su silovali ili zaveli. Nema sumnje da je neuspeh muškaraca u suprotstavljanju strahotama kojima su žene bile izložene često bio motivisan strahom od optužbe za saučesništvo sa osumnjičenim ili osuđenim vešticama. Ali, isto tako nema sumnje da su godine propagande i terora posejale među muškarcima seme dubokog psihološkog otuđenja od žena, razbile klasnu solidarnost i podrile njihovu vlastitu kolektivnu snagu.”
I još u prilog dokaznom materijalu: Lov na vještice bio je osnov i jedan od usamljenih događaja koji je ujedinio protestantsku i katoličku kršćansku struju. Jedinstvo vječno razdjeljenih ogledalo je se u udruživanju sredstava i razloga za progon vještica. (priznajte da je i ovo poznato iz savremene istorije).
Šta nama znače vještice danas?
Progon vještica traje i danas i dešava se na simboličkom nivou, te u praksi. Nedavno je ministarstvo prosvete RS reagujući za zahtjev nekoliko nevladinih organizacija (Društvo prijatelja manastira Hilandar, Udruženje porodica četiri plus, Kolo srpskih sestara, SNP “Izbor je naš”, Balkanološki istraživački centar, Krajiški kulturni klub “Sveti Sava”, te Baštovnik) “koje sebe karakteristišu kao tradicionalističke i posvećene porodičnom i vjerskom identitetu” zabranilo obilježavanje noći vještica u školama na teritoriji RS. Ministarstvo dušebrižno donosi najispravniju odluku pogodujući moćnoj većini.
Noć vještica već odavno je iz reda okultnog u gradovima Federacije BiH. Hrvatska se potrudila otići korak dalje i pogubljenim dušama pružiti noć otvorenih crkava koja se 2017. obiljžava osmi put. Iako se može činiti da je izbor na vama: lepršavost vještičije metle ili težina Kristovog krsta, istina je da izbor zapravo ne postoji i da moćna većina i ovdje manifestira ono što najbolje zna: moć, pri tome se na obazirući na one kojie ne misle tako. Ili, to bi bilo idealno da se na obazire!
Navodim ova tri primjera površno ne bi li se dotakla suštine tri međusobno razdjeljena, osiromašena, o jadu zabavljena naroda u svemu razjedinjena, ali po pitanju vještica horski nam ujedinjena – tvrdeći da za svu bol ovog svijeta postoji objašnjenje.
Nije to sistemska pljačka koja je se dešavala, niti ova koja sada traje. Vještica je problem. Vještica! Možda je obilježavanje noći vještica banalnost. Prizivanje simbolike, ali sotonska nota ovag blagdana muška je podvala. Sotona je uvedena tek da bi se o (ženi) vještici izbjegla priča i svijetla pozornice skrenula na njenog partnera Nečastivog. I tako je žena prvo demonizovana, a potom i obrisana iz istorije.
Šta meni znači vještica danas? Moćnu ženu koja sa minimum sredstava stvara ono što neko sa puni kuferom “sredstava za rad” jedva da može pratiti. Vidim ženu koja nije samo majka nego i proizvođačica, liječnica, drugarica, ekonomistkinja, političarka… Po potrebi ironična.
I za kraj jedna fotografija sa okultne žurke u čast moćne žene pred kojom strepe muškarci (s razlogom) – VJEŠTICE! Dakle, 31. oktobar/listopad.
