Penjući se na sprat prijedorskog Centra za socijalni rad, najprije se nailiazi na prostoriju u kojoj se radi sa žrtvama i počiniocima porodičnog i rodno zasnovanog nasilja.
„Uvijek obavljam razgovore odvojeno. Jeste da to traži više vremena. Najčešće počinioci pitaju zašto nisu skupa na razgovoru. Zato što se ovako više sazna“, kaže socijalna radnica Dragana Grujičić.
Radni sto zatrpan je papirima, fasciklama, registratorima. Polica iza još i raznim drugim sitnicama. Na stolu je računar, ispred dvije stolice. Zamišljam kako tu sjede osobe koje joj se dolaze povjeriti. I one koje ona pozove da na prijavu odgovore. Referat koji vodi ne čine slučajevi koji se zaprime, obrade, riješe, odlože i više im se ne treba vraćati. Nije vrsta posla u kojem radnik može osjetiti zadovoljstvo jer je okončao neki predmet i ima konkretan, brojiv i mjerljiv rezultat.
„Na primjer, ostvarivanje prava na neko novčano davanje. Zahtjev se zaprimi, komisija razmotri, donese odluku, zaključi predmet i gotovo. Ovdje nema završenih slučajeva. Ranije su bivali arhivirani ako dvije godine miruju. Onda se pokazalo da svako malo se mora ići u arhivu. Pa se granica podigla na tri godine. Ali i dalje se dešava da se ponovo aktiviraju predmeti. To je živa materija i svaki je slučaj jedinstven, specifičan. I daleko je više onih koji će se ponoviti nego onih koji se dese samo jednom i nikad više. Dalje, ima inicijativa da se zakonom na neki način obuhvati i to takozvano produženo nasilje, jer često nakon prekida partnerskih zajednica nasilju nije kraj nego se nastavlja kroz druge oblike: krši kontakte s djecom, ne plaća izdržavanje za dijete, ne da saglasnost da dijete ide na ekskurziju ili da se prepiše u drugu školu kad promijeni adresu, zatvara ženi krug poznanstava, blati je, šalje drugima ili objavljuje na društvenim mrežama intimne stvari, uhodi je, prati, prijeti, otvara lažne profile sa slikama prijatelja sa kojih provjerava da li je s kim od njih u vezi… U ekstremnim slučajevima kad muškarac ne može da podnese da je žena otišla iz njegovog života dešava se i femicid“, pojašnjava Dragana.
/Razgovaramo dan nakon januarskog sastanka subjekata zaštite žrtava porodičnog nasilja na kojem je predstavila 23 prijave iz decembra. Na papiru, kao i svakog mjeseca, ima imena i osnovne infromacije, a iz glave govori o svakom predmetu ponaosob – sveobuhvatno, temeljeno, precizno. Ostavlja utisak da barata svakim pojedinačnim slučajem do u detalje, a za te redovne sastanke predstavnika devet institucija, bira relevantno. Ne prija kad je ko požuruje, ali bira da ne reaguje./
„Razumijem razliku u pristupu jer meni je ovo osnovna i gotovo jedina oblast rada, a ostalima (policija, zdravstvo, školstvo, pravosuđe, mediji), je jedna od mnogih i nije, vjerovatno, prioritetna. Bez obzira na tu tako veliku razliku, svaki subjekt zaštite može dati svoj maksimum i zato i jesmo lokalna zajednica koju predstavljaju kao primjer dobre prakse drugim opštinama i gradovima širom zemlje. Ima pomaka, ima napretka, ali ima i prostora i za više i bolje. Naročito je to i dostižno i ostvarivo u dijelovima gdje ne treba novca, samo malo više osjetljivosti za ovaj široko rasprostranjeni društveni problem“, rekla je Dragana.
Kakav ti je dan danas?
Dragana: Radim jednu prijavu od juče, kad nisam bila tu. Koleginica koja je stučnjak za drugu oblast je tokom razgovora sa jednom djevojčicom posredno došla i do informacije o mogućem porodičnom nasilju. Jutros sam situaciju prijavila policiji i pitala da idem s njima na teren, da prenesu inspektoru da želim ići jer je djevojčica u strahu. I idemo, šef smjene i policijski službenik žena, što na terenu može biti velika prednost. Razgovor sa članovima porodice smo obavili kod kuće, a dijete ćemo voditi ljekaru na pregled, ako pristane. Što je dijete mlađe, to je veći strah od procedura i od reakcije okrivljene strane. Policijski službenik ponavlja rečenicu koju sam čula stotinu puta, da on nije psiholog. A njih oboje na visini zadatka, pažljivi, smirujući, prijatni, oprezni, strpljivi. Kažem mu: danas ste bili i više nego psiholog.
Često naglašavaš značaj uloge policijske patrole koja je prva na terenu, prva u kontaktu i sa žrtvom i sa počiniocem nasilja i od koje umnogome zavisi dalji tok postupka, u smislu koliko detaljno i precizno će zadokumentovati slučaj. Još češće ističeš značaj zajedničkih intervencija policije i stručnih radnika Centra za socijalni rad, kao i da bi voljela da ih ima više. Šta na terenu nije tako?
Dragana: Ne bi trebalo da se iko ikoga ustručava nazvati, da se misli ko će ga zapasti, ko će se javiti… Iskustvo kakvo sam danas imala znači puno. Druagčije je kad dođe neko sam, a drugačije kad smo zajedno. Priča je ozbiljnija kad smo skupa, jedni drugima smo podrška, snažnija je poruka i počinicu i žrtvi, ozbiljniji je pristup. Zašto da iko ikad ide sam? Policijski službenici najčešće se žale da nisu stručni za procjenu rizika niti za rad sa licima sa poteškoćama u mentalnom zdravlju, ali kad smo zajedno jedni drugima možemo pomoći u popunjavanju praznina. A ne da se šalje žrtvi poruka zašto se uopšte odlučila prijaviti nasilje. Greške se nekad prave iz neznanja, a jednostavno se mogu izbjeći. Potrebno je samo da više sarađujemo. I ljudski i stručno. Što prijatniji odnos među sobom stvorimo, bolje funkcionišemo. A to nam svima olakšava posao. Tužilaštvo ima svoje psihologe, policija nema, ali ima naše stručne radnike na raspolaganju i to je dovoljno. Imamo i komunikaciju preko viber grupe i što više razmjenjujemo mišljenja, to više stvaramo atmosferu povjerenja i među sobom.
Kao i tvoja koleginica po struci, Ljubica Ivetić iz „Centra Sunce“, insistiraš na najhitnijem mogućem reagovanju na zaštiti djece, kao i na tome da su i djeca koja su prisustvovala nasilju direktne žrtve jednako kao i ona koja su bila meta nasilnika.
Dragana: Kad je u pitanju broj djece koja su fizički bila prisutna slučajevima nasilja, u 2020. godini bilo ih je 59, godinu kasnije 138, a lani 140. Ja evidentiram i djecu koja se zadese u gostima. I zakonom su propisane strože kazne za nasilje počinjeno prema djeci i u prisustvu djece. I to tako i treba da bude. Ali šta da radimo sa dječijom traumom? Šta sa stresogenim efektom? E, taj nam je dio ostao, da kažem, nepokriven. I za to treba i kadra i resursa. Jer samo lani ih je 140. Znaš li ti koliko je 140 djece?
Prijedorski Centar za socijalni rad dostavio je nedavno Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske informacije za akcioni plan iz Strategije za suzbijanje nasilja u poridici Republike Srpske 2020-2024 u kojima je naveo da su potrebni dodatni resursi odnosno veći kapaciteti i bolja stručna osposobljenost i za rad sa počiniocima nasilja.
Dragana: Da, u sadašnjim uslovima to se svodi na savjetodavni rad i praćenje, a ne postoje razvijeni programi. S druge strane, svjedočila sam situacijama gdje nasilnik prilikom intervencije biva zatečen u alkoholisanom stanju, gdje policija ima pravo da ga liši slobode na 12 sati odnosno do triježnjenja. Ta mjera je jedna od najefikasnijih s kojom sam se u praksi srela, a tu sam, evo, godinu i po dana. Ništa počinioca više ne pogodi nego svijest da žrtva samo time što ga prijavi može da ga dovede privremeno iza rešetaka. Međutim, ispada da žrtva nasilnika koji je trijezan nema sreće.
Boriš se, takođe kao i Ljubica, i protiv davanja prioriteta takozvanim svježim slučajevima u odnosu na naknadno prijavljene odnosno protiv zapostavljanja slučajeva u kojima neko nekad negdje iskaže sumnju u nasilje, nekad i posredno. I zalažeš da se i svaka sumnja dobro ispita.
Dragana: Pa i za prijavu svježu, kako mi kažemo, takođe imamo posla sa sumnjom. Sumnja, saznanje, bilo kakva informacija o bilo kakvoj vrsti nasilja treba se provjeriti. Nikad se ne zna gdje te sve može odvesti. Nema niko moć da spriječi svako nasilje, ali ako svako od subjekata zaštite za sebe može reći da je uradio sve što je mogao, na dobrom smo putu.
Civilni sektor izborio se za novi zakon u Republici Srpskoj. Od 1. maja 2020. godine svako nasilje je krivično djelo, a ne više da su samo fizička nasilja krivica, a sva druga prekršaj. Međutim, neusklađenost Krivičnog zakonika i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici dovodi i do tumačenja da se ne mogu izricati zaštitne mjere /budući da se vezuju za prekršaje, a ima ih pet vrsta/ putem sudova odnosno da mogu izricati samo hitne mjere zaštite /budući da se vezuju za krivična djela, a ima ih tri vrste/. Zaštitne mjere i dalje postoje i u obrascima koje su subjekti zaštite dužni dva puta godišnje slati Ministarstvu porodice, omladine i sporta.
Dragana: I zaštitne i hitne mjere zaštite mogu tražiti odnosno predlegati sudu tri subjekta: policija, centri za socijalni rad i žrtve. Lani za sedam predloženih zaštitnih mjera odgovor nemamo ni na jedan od prijedloga, a od dvije tražene hitne mjere zaštite, tri su izrečene, jer je u jednom slučaju sudija izrekao dvije različite mjere. Kad se kaže, ovo zvuči kao neka kao suva administrativna procedura, a ustvari je vrlo životna i nimalo prijatna situacija. Sjedimo počinilac i ja ispred sudije. Sudija ispituje i mene i njega. Dok govorim, potpuno sam mu izložena. On me gleda kao nekoga ko ga je doveo pred sud i ko hoće da ga osudi. Ne shvata da je mjere prevencija, a ne sankcija. Gleda me neprijateljski. Žrtvi je još gore u istoj takvoj situaciji jer još više strahuje za svoju bezbjednost. Koja će žena tu reći sve kad od straha njega ne smije ni pogledati?
Spomenula si bolnu temu – izostanak povratne informacije. Multisektorski tim, koji u Prijedoru radi već trinaestu godinu, nema formalne subordinacije, nema jednog koordinatora, nego se svim subjektima daje jednak značaj kroz mjesečne izmjene domaćinstva. Ipak, stiče se dojam da su policija i pravosuđe iznad ostalih u smislu da postupaju, a da o tome ne obavještavaju ostale subjekte. Nisu to ni u obavezi, ali bi se to moglo raditi i na bazi dobre volje.
Dragana: Policijske odluke dobijamo sporadično, ali se to dešava sve češće i nadam se da će se ta praksa nastaviti. Ali ni sudske ni tužilačke odluke ne dobijamo nikad. Ni o obustavama ni o optužnicama ni o presudama. Pravosuđe jeste nekako iznad svih nas, ali upravo je Centar za socijalni rad najviše u kontaktu sa žrtvom i te su nam informacije od iznimnog značaja. Evo, na primjer, mi saznamo slučajno da je neko od „naših“ u pritvoru i da je pritvor 30 dana. Žena kaže psihički se odmorila, jer je znala da je tamo. Poslije se raspitujemo, pa opet nekako saznamo da je pritvor produžen na još dva mjeseca. Kaže žena, javite, molim vas, da se ne moram misliti je l’ mi gdje za vratom.
