Dovoljno često neko mi proba podvaliti feminizam kao nešto lijepo. Ili barem kao formu u sjajnom celofanu od čijeg sjaja je nemoguće vidjeti suštinu. Feminizam je mučan i to treba biti prva misao o feminizmu.
Ne vjerujem da se neko rodi kao feministkinja. Postane, život nas učini tako. Dok u nama postoji senzor za detekciju nepravde praćen žarom da istu eliminišemo – postojaće i feminizam!
Feministička parola ispisana na preskupom dizajnerskom komadu nikoga nije učinila feministkinjom. O feminizmu u pop muzici, u poslovnom i političkom životu, srednjoklasnoj svakodnevnici ili na marginama društva, već možemo pričati.
O feminizmu kao sistemskoj borbi protiv represije prvo sam učila iz pop kulture. Slučaj je htio da čujem za Peaches i “Fatherfucker“.
Feminizam ne izučavamo u školi. Možda se tu i tamo pomene kao devijacija unutar predmeta sociologija. “Nama ne treba” – toliko vam mogu reć. I takvoj jednoj poklonici MTVijevskog Motherfuckeraja ukazala se poslanica Peaches i jednom za vijeke vijekova šok terapijom potvrdila: “Da, zaista sa ovim svijetom nešto debelo ne valja”. Dok se mikrofoni povijaju pod motherfuckeračinom koju prati masa, fatherfuckeraj iz domena je šokantno i onoga o čemu se ne govori. Dakle, Peaches…
A onda sam, zahvaljujući Peaches, našla i pogledala (metodama razno) film Itty Bitty Titty Committee. Što se mene tiče, film treba pogledati svaka tinejdžerka. Jedan zadovoljni gledatelj napisao je slijedeće: “Misandristic, radical lesbians…and, where exactly is the comedy?!?!?!?! The bullying, the contempt, the cruelty for fellow human-beings is as repellant as every despotic tyrannical regime.” (Mizandrično, radikalne lezbejke…i, gdje je tu ustvari komedija?!?!?!?! Nasilništvo, prezir, okrutnost prema prijateljski nastrojenim bićima jednako su odbojne kao i bilo koji despotski tiranski režim.)
Ako vam moja preporuka ništa ne znači, neka vas ovaj avatar uvede u svijet mizandrije.
Govoriti o feminizmu kao o nečemu opuštenom i lepršavom, modnom trendu potpuno je pogrešno.
Feminizam počiva na stoljećima nepravde i satkan je od svih grčeva na našim licima uzrokovanim tim istim nepravdama.
Feminizam je borba. Dok je nepravde biće i feminizma. Lepršavi feminizam jednak je apsurd kao tkanina sa printom Fride Khalo na depiliranom manekenskom tijelu. Licemjernom društvu drag je Fridin brk, ali neka mu je daleko lijepa kuća. “Ja se depilirana bolje osjećam”.
Feminizam je muka, osvještena opresija.
Da li muško može biti feministkinja? Samo ako je razumno i ako na prvi privid vlastite ugrozbe ne reaguje riječima: “Hej, meni je isto teško”. Isto mu teško nije. Feminizam se zalaže za preraspodjelu moći, a ne održavanje bijelog heteroseksualnog muškarca na vrhu strukture kojeg nastoje oponašati oni nešto manje bogomdani od njega. Svjesno i namjerno uzurpirati isključivo ženske prostore, činiti vlastitu muku i “isključivanje” većim problemom od problema svakodnevnog isključivanja žena, zaista je svašta ali feminizam nije.
U trenucima dok stvaram ovaj tekst, vidim još jedan divan koji preporučujem. Činjenica da su žene nešto malo prisutnije kao izvođaćice (ne gotovo isključivo pjevačice) u pank muzici nego u drugim žanrovima daje tračak nade. Upravo zato stečeni imunitet pankerske zajednice na seksizam porazniji je nego u drugim subkulturama.
I za kraj tople preporuke za Peaches vimeo kanala na kojem možete gledati nešto od onoga što je YouTube odlučio cenzurirati.
