Prijedor i okolna naselja nisu dobili nove ulice, toliko se nije proširio, nego je uglavnom došlo do promjena starih naziva, a ponešto je nazvano i trgom pa dobilo novo ime. Pročetnički elementi u vlasti su zadnjim izmjenama naziva ulica tako protjerali Savu Kovačevića iz Prijedora u Ljubiju da tamo bude definitivno zaboravljen i da se nove generacije sjećaju samo 9.januara i zadnjeg tzv. odbrambeno-oslobodilačkog rata, tako su naime imenovali dva trga.
Nemam uvid u sve nove nazive ali ono što upratih u objavljenim tekstovima niti jedna ulica nije dobila naziv po nekoj ženi (ispravite me ako griješim) ali su zato odbornici u lokalnom parlamentu, oni koji su usvajali nova imena ulica, stavili na revere bijele vrpce, sa licemjernom porukom „muško ne nasilju nad ženama“.
Ono što bode oči je da dr Esad Sadiković opet nije dobio ulicu a ne postoji niti jedno ime za koje u Prijedoru postoji duža tradicija zahtjeva da se jedna uličica imenuje po njemu. Kolike je samo predizborne aktivnosti Demokratska fronta iskoristila da ponovi taj zahtjev, pisali peticije, zahtjeve, svako njihovo predizborno okupljanje 5.augusta u noći sjećanja na Demokratsku frontu (ranije Stranku za BiH) koju formalno zovu veče sjećanja na dr Esu, podebljavali bi taj zahtjev i pred slikom mrtvog Ese se zaklinjali da će mu barem jednu malu uličicu isposlovati ako se već nikada nisu potrudili da pred lice pravde izvedu njegove ubice. Nijaz Brkić, predsjednik stranke Behar i udruženja Demokratska fronta, kada je prelazio u novu stranku, sa sobom je u miraz iz Stranke za BiH ponio i veče sjećanja na dr Esu. Da mu se nađe u skupljanju glasova ali i budžetskih sredstava koje redovno izmuze za manifestaciju, hajde, recimo da je za manifestaciju. I nisu bili usamljeni u Demokratskoj fronti, u tom njihovom plemenitom, pardon, predizbornom zahtjevu, iz prekookeanskih daljina, pridružio im se i čuveni kanadski paraakademik Emir Ramić sa svojim pisanijama punim pravedničkog gnjeva. I ne samo on, još poneki viđeniji profesionalni Bošnjak je digao svoj glas ili tipku na tastaturi. I ništa. Mućak.
Tolike godine slizavanja i ulizivanja Demokratske fronte sa SNSD i Ujedinjena srpska nije rezultiralo tako skromnom uzvratnom uslugom da dobiju naziv te ulice. Doktor Esad Sadiković nije bio političar kao ubijeni gradonačelnik Muhamed Čehajić pa da mu iz tih razloga neko ospori naziv ulice, nije bio u vojnom pokretu otpora kao Slavko Ećimović pa da mu to neko u sadašnjim vlastima zamjeri. Bio je ljekar, poznat izvan Prijedora, internacionalni humanista, oženjen Srpkinjom, viđeniji član tadašnje zajednice, jedan od rijetkih koji se zalagao za mir a ne rat, bez ikakve krivice zatočen u logoru i bez ikakve osude pogubljen nad jamom Hrastova glavica. Ima li bilo ko u Prijedoru ijedan razlog da se usprotivi da jedna ulica nosi naziv po njemu? Zašto oni koji su podnosili prijedloge i peticije nikada nisu objasnili ko je to imenom i prezimenom ko se protivi imenovanju ulice po Esadu Sadikoviću i iz kojih razloga?
Ima li smisla da bilo koja stranka koja se voli zvati „probosanska“ bude u vlasti u Prijedoru ako ta vlast nije spremna učiniti tako malu gestu prema Esadu Sadikoviću? Ako tog ljekara neko može kriminalizirati 30 godina kasnije i proglasiti nepoželjnim i kada je mrtav kakva je to onda poruka svima ostalima koji nisu Srbi u Prijedoru? Koji vrag ste se Nijaze i Mirsade i ostali iz tzv. Pokreta za Prijedor, slizali sa SNSD i Ujedinjena srpska i uzimate budžetske pare na ime Esada Sadikovića ako niste u stanju isposlovati za tu malu uličicu u Prijedoru da nosi naziv po Esadu Sadikoviću. Usput, da napomenem, taj prijedlog uličice koji ste tražili je sramotan za veličinu doktora Ese.
I da se vratim na priču o ženama, o bijeloj vrpci kao jedinom muškom odgovoru prema nasilju nad ženama. Nazivi ulica su dodijeljeni i u Kozarcu, probrana su sve muška imena i niti najmanja uličica ne ponese ime po dvjema znamenitim nastavnicama Sadeti Medunjanin i Velidi Mahmuljin, koje su nedužne zatočene u logoru Omarska i pogubljene u mukama ni krive ni dužne. Kako da se sjećamo tih žena ako nas na njih ništa ne podsjeća osim isklesanih slova izgubljenih u mnoštvu imena na turbetima? Zar je tako teško bilo izaći iz tradicionalnog muškog patrijarhata pa izdvojiti dvije žene, nastavnice, mučenice, kao primjer svekolikog nedužnog stradanja civila. I ko bi se u Prijedoru ili bilo gdje imenom i prezimenom mogao suprostaviti tim prijedlozima, da dvije žene, kojima se bez ikakvog suda i krivice, oduzela sloboda i koje su skapale u užasnoj patnji dobiju ulice u svom Kozarcu. Dajte nam imena političara koji su se usprotivili ako ste uopšte imali taj prijedlog za Sadetu i Velidu.
Žene u Prijedoru nisu nikada bile ravnopravne, od Mire Cikote je mnogo ravnopravnije prošao Muharem Suljanović kojem je vraćena ulica i poslije zadnjeg rata podignuta bista u pećanskom parku, dok su Miri Cikoti oduzeli i tvornicu i školu i klub, a na mjestu gdje je obješena podignuta gromada „za krst časni“. Mira Cikota je naslijedila Muharema Suljanovića na mjestu sekretara mjesnog komiteta KPJ. Oboje su uhvaćeni i ubijeni u Drugom svjetskom ratu i ništa tu neravnopravnost žena naspram muškaraca ne ilustruje više od toga da jedan Muharem danas mnogo bolje kotira od jedne Mire, i to u ovakvom Prijedoru gdje Muharemi ne kotiraju gotovo nikako.
