Njihova muzika je kao senzualna žena koju ne možete zaboraviti. Seksi i opuštajuća, kao stvorena za lijena ljetna poslijepodneva.
Prijedor je mala sredina u kojoj proklijaju i posebni ljudi. Gradić na obali Sane nudi sasvim miran život bez velikih uzbuđenja. Stanovnike ovog grada ne možete često oduševiti nečim, ali oni mogu oduševiti vas sasvim sigurno.
Što se tiče muzičke scene grada, uvijek je bila živa i uvijek je neko tamburao i sanjao veliku slavu kao svoju kartu za sreću. Postoje pojedinci koji se razlikuju od drugih, vuku svoje muzičke instrumente kroz grad do improvizovanog studija gdje se skupljaju i stvaraju sve vrste muzike. To su ljudi specifični za ovaj kraj. Pomalo lijeni i usporeni u svom bivstvovanju, a ipak talentovani i puni duha kojeg nema u velikim gradovima.
Davne 1997, grupa Tattoo iz Prijedora je pobijedila na Zaječarskoj gitarijadi s pjesmom „Povedi me sa sobom“ koja je svojevremeno prerasla u neku vrstu himne Prijedorčana, a grupa je svih ovih godina uspješno stvarala. Nažalost, bend se ugasio ove godine zbog prerane smrti pjevača i gitariste Dalibora Popovića Mikše. Od autorskih bendova, vrijedi spomenuti i Shejverse koji sviraju punk, zatim Sayana band koji pravi chill out electronic muziku i Eho radar koji sviraju alt rock. To da li Prijedor kao grad ima nešto da ponudi muzičarima i umjetnicima mogu da vam odgovore isti ti umjetnici odmahujući glavom. Ipak, niko od njih ne odustaje od stvaranja, a mnogo njih i ostaje ovdje gdje su iako situacija nije sjajna.
Prijedorski bend Ketpool je osnovan u ljeto 2017. godine. Kad smo već kod muzičke scene, ovo je jedan svjež dašak koji se spontano pojavio i oduvao svoje slušaoce. Glavni utisak koji se izdvoji kada prvi put slušate njihove stvari je da je ovo nešto sasvim nelogično za naše prostore i da je svjetski. Jeste svjetski, ali je naše! Članovi benda stvaraju elektro zvuk, mada, kako kažu, nisu ograničeni žanrovima i prepuštaju publici da ga odredi.
Ivan Majstorović
Haris Arnautović
DJ Siniša Aleksić
Lana Soldat
Bez ikakve hijerarhije u krugu benda, basista Ivan Majstorović (29), gitarista Haris Arnautović (22), DJ Siniša Aleksić (34) i vokal Lana Soldat (19), stvaraju muziku koja ne prolazi kroz šablone. Granice u stvaranju ne postoje ili su toliko zamagljene da nisu ni bitne. Svako od njih donosi ideje, producira, aranžira i piše.
Naravno, ne žive od muzike. Lana je učenica gimnazije koja se prije ovog benda amaterski bavila slikarstvom i pohađala muzičku školu gdje je svirala flautu. Haris i Ivan su svirali i džemali po mnogim prijedorskim bendovima, a Simke se bavi audio produkcijom i svirao je u alternativnom prijedorskom bendu Dbau.
Razgovarala sam sa pjevačicom benda, Lanom, o njihovom radu, inspiraciji, životu i stvaranju u Prijedoru i daljnjim planovima.
P: Kako je biti umjetnik u Prijedoru? Kakve su prilike za izraziti se umjetnički? Kako se snalazite za svirke?
O: Ne može se biti umjetnik u Prijedoru. Da bi neko bio umjetnik, on mora imati umjetničko djelo. Djelo koje nema publiku koja ga ocjenjuje, to ne može biti. Svi su pasivni i nezainteresovani za autorske radove. Samim tim, djelo koje objavimo ne samo da nije umjetničko, već i nije djelo jer ako mu niko ne pridaje pažnju, onda i ne postoji. Narod to ne sluša, tako da se gazdama lokala ne isplati ulaziti u ortakluk sa autorskim bendovima. Jedine su opcije ili biti dobar sa gazdom, poznavati ga, ili se prijavljivati na festivale.
P: Kako prolazi vaša vrsta muzike kod domaće publike?
O: Ljudi koji odvoje dovoljno vremena da poslušaju naše pjesme često se iznenade ozbiljnošću zvuka i ne vjeruju koliko se može postići radom preko ne baš kvalitetne opreme. Zadovoljni su i zvuk najčešće nazivaju svjetskim, valjda u nedostatku sličnih domaćih bendova s kojima bi nas uporedili.
P: Kako se finansirate?
O: Iz svog džepa. U suštini i ne trošimo mnogo jer radimo na onome što imamo ili posuđujemo opremu. Ja ponekad i ukradem, ali sve za neko veće dobro (smijeh). Mi smo se navikli na low fi kvalitetu zvuka i prigrlili je.
P: Koji je vaš cilj? Šta želite postići vašim radom?
O: Cilj je subjektivan za svakog člana, ali smatram da se svi mogu složiti da stvaraju radi stvaranja. Kakve li sreće još da se od zadovoljstva i živi i da nešto što proizvodiš druge usrećuje. Valjda tome teži svaki pojedinac koji radi ono što voli, ne samo muzičari.
P: Odakle crpite inspiraciju?
O: I to je, takođe, subjektivno i pitanje koje nema odgovor. Svaka pjesma je svoja priča, svoj splet možda i nekakvih slučajnih okolnosti. Niko od nas ne radi na silu.
P: Planirate li izdati album i postoje li neki planovi za promociju istog?
O: Za sada, ne planiramo izdati album. Ja to prva ne želim jer smatram da je to već onaj ozbiljni korak u prodaji za koji nismo spremni niti imamo temelje, ali da već sad imamo dovoljno pjesama za album, imamo.
P: Znači li to da za neke veće korake i vi trebate sazrijeti kao osobe?
O: Da, treba tu mnogo više energije, požrtvovanosti i upornosti. Muzika je sada grana privrede. Kokurencija je mnogo veća nego što mislimo. Trenutna scena je dobro podmazana mašina koja ima svoje tokove. Mi i oni kao mi remete rad te mašine jer se jednostavno ne uklapamo u zupce. Averzija ljudi prema nečem novom je poražavajuća. Da sam trudna sa svojih 19 godina, znali bi to svi i to bi im bilo bitno i ta pjesma bi se dugo pjevala. Video je ubio radio zvijezdu, a senzacionalizam umjetnost. Naravno, da bismo u svom tom ludilu napredovali, treba nade. Ona ce doći preko pozitivnih reakcija onih koji svjesno slušaju šta radimo.
P: Može li se stajati iza svog djela? Koliko umjetnik može biti siguran u ono što stvara?
O: Ko je samouvjeren, takav je uvijek i u svemu. Ipak je nas tu četvoro. Ako se jedno predomišlja, tu je troje da vijeća i komentariše. Kako drugačije stvarati?
P: Šta bi promijenila u pristupu muzici kao umjetnosti u današnje vrijeme?
O: Promijenila bih senzacionalizam. Promijenila bih to što pjesma može da se kupi. Promijenila bih to što sve pjesme piše jedan lik i prodaje za masne pare… Zato nam sve pjesme na sceni i liče jedna na drugu. Kako se ljudi ne zasite vec jednom? Kako se ne obraduju nečem novom? Ima i takvih, naravno, ali nasuprot su tolike mase nesvjesnih slušalaca da se to sve pretvara u istu gomilu. Muzika trenutno ne važe između zabave i umjetnosti. Sada je brza i laka zabava. Čak i oni koji završavaju akademije upadaju u tu istu mašinu i, štaviše, potpomažu njeno funkcionisanje.
P: Kako se osjećaš dok pjevaš?
O: Mislim da sam uglavnom bez svijesti. Ne mislim ni o čemu nego o onome što govorim melodijom i tekstom. Muzika je nekakav testament emocije koji nije potrošan i može iznova i iznova da se aktivira u nama. Emocija, koja koliko god puta da se ponavlja, ne postaje lažna.
Tu je i taj osjećaj povezanosti sa ostalim članovima. Svako svira svoj istrument gradeći i poboljšavajući rad onog drugog i tako u toj harmoniji zvukova i radnji osjećam se i ja smireno, koliko to dopusta adrenalin i ushićenost.
Bila sam na prvoj svirci i probama ovog mladog benda i danima mi se njihova melodija mota po glavi. Dobra vibra ne znači i kvalitetu i znam da nisam kompetentna da donosim kritiku, ali postoji nešto fluidno, lagano, neopterećujuće i zavodnički. Njihova muzika je kao senzualna žena koju ne možete zaboraviti. Seksi i opuštajuća, kao stvorena za lijena ljetna poslijepodneva. Sigurna sam da će njihova muzika pronaći put do svoje publike i donijeti uspjeh ovim mladim i talentovanim ljudima jer ga zasigurno zaslužuju.
