Mekgafin (MacGuffin) je pojam kojim je čuveni reditelj Alfred Hičkok obogatio filmsku teoriju. Šta je, u stvari, mekgafin? Riječ je o posebnom postupku građenja priče oko jednog motiva koji se svuda provlači, pokreće likove na akciju i prati priču, a suštinski je nebitan za gledaoca. Na primjer: statua malteškog sokola u istoimenom klasiku Džona Hjustona, zečja šapa u “Nemogućoj misiji 3” ili torba misterioznog sadržaja u Tarantinovim “Petparačkim pričama”.
Ako nastavimo da se krećemo u okvirima filmske terminologije, možemo konstatovati da je poslijeratna BiH u protekle dvije decenije prošla kroz različite žanrove – od horora i tragikomedije, preko socijalne drame do kriminalističkog trilera, najčešće uz katastrofalne glumce i reditelje. U prividnoj žanrovskoj raznovrsnosti, mekgafin je uvijek bio isti: NACIJA I NACIONALNA PRIPADNOST!
Znači, scenario nam je prepoznatljiv, film loš i predvidljiv, a mi još uvijek sjedimo u razvaljenoj stolici provincijskog kina sa čijih zidova otpada malter. Dok nam žohari protrčavaju ispod nogu, gledamo film poznatog zapleta, raspleta i odjavne špice. Kad poslije projekcije izađemo u noć, po ko zna koji put kažemo sebi: “Kakvo je ovo s..nje od filma!”
Vladajuće nacionalističke strukture koje su se polako, ali sigurno, formirale od završetka rata 1995.godine smatraju da su građani ove zemlje samo sitan kusur u njihovim političkim trgovinama. Za to smo, djelimično, i sami krivi. Da smo bolji, pametniji, pošteniji i otresitiji, imali bismo kvalitetniju elitu, a ne ratne i poratne zločince, marodere i crnoberzijance, individue koje bi u svakoj uređenoj državi bile na društvenoj margini. Ti politički šibicari nas varaju godinama, a mi uporno učestvujemo u njihovoj prevari naivno se nadajući da ćemo konačno podići pravu kutiju i pronaći kuglicu koja znači dobitak. To se nikad neće desiti jer kuglica je uvijek u njihovom džepu.
Prema postojećem Ustavu, ukoliko se ne izjašnjavate kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, nemate se pravo kandidovati za Dom Naroda ili Predsjedništvo BiH. Nažalost, ova diskriminatorska odredba odgovara i aktuelnoj političkoj vrhuški i najvećem broju običnih građana. Prvima, zato što će sve svoje “pasjanluke” pred prostim pukom braniti jednostavnom rečenicom: “Sve što radim, radim u interesu svog naroda”, a ovim drugim zato što je krivicu za sveopšte propadanje najlakše prebaciti na zle Hrvate, Srbe, Bošnjake, ali i na one “ostale” za koje se i ne zna ko su i šta su, ali se zna da udarnički rade na unižavanju naše najpametnije, najbolje, najljepše i najsvetije nacije.
Eventualnim ukidanjem ove diskriminatorske odredbe, riješili bismo se BiH mekgafina koji je, da podsjetimo, “sveprisutni motiv suštinski nebitan za gledaoca”. Naravno, i dalje bi ovdje živjeli Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ini, ali bi bez aparthejd stavova utkanih u zakone, politički status svakog građanina, barem u teoriji, bio podignut na kvalitativnoj ljestvici.
Može li aktuelna elita napraviti taj naizgled veliki, a suštinski sasvim običan potez koji nikome ne bi nanio štetu, niti bi ikoga ugrozio, a na simboličkoj ravni bi otvorio nove mogućnosti? Može li narod Bosne i Hercegovine da prihvati viši nivo slobode koji bi na taj način dostigao? Nažalost, odgovor je: NE i NE !
Oni koji kontrolišu sve poluge finansijske i političke moći neće rizikovati promjenu naopakog sistema koji su stvarali i dograđivali dvadesetak godina i u kojem, takvi kakvi su, najbolje funkcionišu enormno se bogateći na državnoj sisi i trange-frange kombinacijama uz povremeno bacanje milostinje sirotinji raji ako zagalami i zakuka više nego što treba.
Upravo “raja” održava status kvo jer na riječima neprestano traga za slobodom, a suštinski se plaši da je osvoji. Sloboda traži odgovornost i hrabrost, spremnost da se prihvati drugi i drugačiji, da se lopovu kaže da je lopov, ubici da je ubica, da se odvoji žito od kukolja, da se ne ide linijom manjeg otpora, te da se prihvati odgovornost i za dobre i za loše stvari.
Tolike godine u nacionalnim torovima učinile su da se najveći broj žitelja ove zemlje, pripadnika triju najbrojnijih naroda, ponaša kao primitivno pleme koje su, nebitno gdje, istraživači pronašli prije nekih stotinak godina. Na pitanje šta je za njih dobro, pripadnici plemena su odgovorili – kad napadnemo susjedno pleme, opljačkamo ga, silujemo im žene i zapalimo selo. Šta je zlo? “Kad to isto oni urade nama”!
Samo novi, neiskvareni, obrazovani i razumni ljudi mogu prekinuti tu naopaku logičku petlju i ohrabriti stanovnike BiH da sve može da se radi drugačije i bolje. Imamo li takve ljude? Naravno da imamo. Mogu li oni pobijediti na izborima? U bliskoj budućnosti, vrlo teško, gotovo pa i nemoguće. Zašto? Zato što bi morali da igraju namještenu utakmicu. Novostvorena oligarhija spremna je sve svoje resurse, uglavnom stečene na više nego sumnjiv način, staviti u funkciju očuvanja vlasti ne ustručavajući se pritom da se bavi i prijetnjama, zastrašivanjem, nasiljem i kupovinom glasova što je posebno vidljivo u manjim sredinama.
Zamislimo najboljeg mogućeg kandidata sa kvalitetnim programom i postojanim moralnim integritetom, stručnog i obrazovanog, spremnog da da sve od sebe za boljitak ove zemlje i građana, ali bez ozbiljne materijalne zaleđine i nespremnog da primi (najčešće) prljav novac za finansiranje kampanje. Takav bi se već na prvom koraku izborne trke susreo sa naizgled banalnim, ali teško premostivim problemima: kako platiti gorivo za obilazak birača, reklamu u medijima, telefonski račun njemu i saradnicima, troškove kancelarija, javnih skupova… Prosječan građanin, nažalost, neće glasati za takvog. Uvijek će radije izabrati bahatog “šerifa” iz svoje kasabe ili sumnjivog biznismena iz prijestonice koji imaju lovu, očekujući da će od njih izvući neku sitnu korist.
Igrati poker sa protivnikom koji je obilježio karte može donijeti samo nove poraze. Bojkot izbora i razni oblici mirnog građanskog otpora i neposlušnosti, koliko god naizgled mali i beznačajni bili, najviše bi zabrinuli silnike na vlasti. Njihov legitimitet bio bi pod velikim znakom pitanja. Obični Bosanci i Hercegovci vidjeli bi da je “car go i vrlo ružan”, a sistem u kojem funkcionišu vremenom bi se ili urušio ili evoluirao do tačke koja bi mogla poslužiti kao oslonac za afirmaciju pravih građanskih vrijednosti.
U američkoj Deklaraciji nezavisnosti, usvojenoj 4. jula 1776. godine, između ostalog stoji: “Svi ljudi su stvoreni jednaki i obdareni od njihovog tvorca neotuđivim pravima među kojima su život, sloboda i težnja za srećom. U cilju obezbjeđivanja ovih prava, Vlade ustanovljene među ljudima izvode svoje zakonite moći iz saglasnosti onih nad kojima se vlada. Ako ikada jedan oblik vlade postane prepreka ostvarivanju ovih ciljeva, pravo je naroda da ga promijeni ili ukine, da ustanovi novu vladu koja će stajati na temeljima takvih načela i organizovati svoje moći tako da najbolje utiče na narodnu sigurnost sreću”.
Dakle, pravo je naroda, ali i njegova obaveza da mijenja loše Vlade. Ove univerzalne vrijednosti prihvaćene prije skoro dva i po vijeka moraju se konačno implementirati i u ovoj zemlji. Najlakše i najelegantnije bi bilo kada bismo naše Vlade otpuhali na izborima, ali za odlazak nacionalističkih uzurpatora u ropotarnicu istorije, bio bi prihvatljiv i svaki drugi način pod uslovom da se sprovede mirno i u skladu sa demokratskim principima. Taj proces, sasvim sigurno, neće biti ni brz ni jednostavan, ali i najduži put se pređe korak po korak.
Da se na kraju vratimo na pojam s početka ovog teksta – Mekgafin, koji smo na slučaju Bosne i Hercegovine prepoznali kao naciju i nacionalnu pripadnost. Njegov tvorac, Ser Alfred Hičkok, u jednom intervjuu ga je ovako objasnio:
“U vozu koji ide za Škotsku, jedan putnik postavlja pitanje:
-Kakav je to paket gore na mjestu za prtljag?
Drugi putnik će:
– Oooo, pa to je mekgafin!
– A šta vam je to?
– Paaa, to vam je sprava za hvatanje lavova u brdima Škotske.
– Lavova? U brdima Škotske nema lavova.
– E, pa onda nema ni mekgafina!”
Mislite o tome, dragi moji građani i građanke…
(Tekst koji je osvojio 2. mjesto na našem konkursu s temom “Šta znači biti građanin/ka BIH?”)
