Prema zadnjem popisu stanovništva, u Jasenovcu danas živi 650 ljudi. U centru se nalaze srpska pravoslavna crkva i katolička crkva. Prva je rušena u prvoj polovini 40ih, tokom Drugog svjetskog rata, druga tokom zadnjeg koji je trajao od 1992 -1995. Jasenovac je nekada imao 3500 stanovnika, Srbi i Hrvati su ga jednako nastanjivali. Mnogi od njih su bili obrtnici koji su imali svoje radnje. Prije Drugog svjetskog rata, lokalna porodica Bačić je u ovom mjestu imala svoja industrijska postrojenja, od kojih je najveća bila tvornica cigle. Tačnije, na istom mjestu gdje će, od 1941. do 1945., biti jedan od najstrašnijih logora smrti pod ustaškim vodstvom.
Početkom 30ih godina prošlog vijeka, Ante Pavelić (tadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava) osniva Ustaški pokret, odnosno Hrvatsku revolucionarnu organizaciju Ustaše. Cilj organizacije bilo je stvaranje samostalne hrvatske države, a glavno sredstvo za dolazak do cilja bilo im je nasilje.
Nakon okupacije tadašnje Kraljevine Jugoslavije od strane nacističke Njemačke, fašističke Italije i njihovih saveznika u aprilu 1941., članovi Ustaškog pokreta dobijaju vlast nad teritorijom Hrvatske (izuzev Dalmacije), Bosne i Hercegovine i manjeg dijela Srbije – Srema, i proglašavaju svoju Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH).
Iako je u imenu nove države stajalo „nezavisna“, teško je reći da je to zaista i bila, obzirom da je nastala u ratnim okolnostima, poslije okupacije i da je direktno zavisila od svojih saveznika – sjeverni dio države je bio pod njemačkom kontrolom, a južni pod italijanskom. Nedugo poslije uspostavljanja NDH, u toj državi su proglašeni rasni zakoni koji su se odnosili na Jevreje i Rome. Srbi su bili neprijatelji po samoj ideologiji Ustaškog pokreta. Sa neprijateljima i nepoželjnima se trebalo obračunati, odnosno, odstraniti ih iz novonastale države. Javila se ideja o osnivanju logora, koja se vrlo brzo sprovela u dijelo. Centar prvog većeg kompleksa koncentracionih logora bio je u gradu Gospiću i on je obuhvatao logor Jadovno na planini Velebit i dva logora na ostrvu Pag – Slanu i Metajnu. Taj kompleks logora je postojao od maja do avgusta 1941. godine i za samo ova tri mjeseca, u ovim logorima živote je izgubilo oko 40.000 ljudi.
Dolaskom Italijana na ovo područje, Ustaše zatvaraju ovaj kompleks logora i traže novo područje za centralni logor na teritoriji NDH. Odlučuju se za mjesto Jasenovac, koje osim što je okruženo rijekama (što onemogućava bijeg logoraša) i željezničke pruge (koja služi za lakšu deportaciju logoraša), ima i pomenutu tvornicu cigle, koja je poslužila Ustašama da ovaj logor u javnosti prikažu kao radni logor.
Zbog rasnih zakona NDH, u logore su zatvarani Jevreji i Romi. Zbog ideologije Ustaškog pokreta, to su najvećim brojem bili Srbi, i politički protivnici koji se nisu slagali sa ustaškom politikom (Hrvati, bosanski Muslimani, Slovenci, simpatizeri partizanskog pokreta). Prema riječima Ive Pejakovića, upravnika Javne ustanove Spomen područja Jasenovac, ono što se ovdje dogodilo jeste „mjesto genocida nad Srbima i Romima, mjesto holokausta nad Jevrejima i mjesto zločina protiv čovječnosti nad pripadnicima ostalih naroda koji se nisu slagali sa politikom Ustaškog pokreta.“
Prvi zatvorenici u Jasenovcu su bili preživjeli iz Jadovna. Najveći broj ljudi deportovanih u Jasenovac tu je i okončao život, mučenjem i likvidacijom. Neki su transportovani u zatvorenim vagonima koji su služili za prevoz životinja, bez toaleta, privatnosti i uz nedostatak vazduha. Najbolesniji i najslabiji, nisu uspjeli preživjeti takve uslove koji su trajali i po nekoliko dana vožnje do samog logora. Čitavo civilno stanovništvo sa područja Kozare je odvedeno u logore Jasenovac i Stara Gradiška. Između 60 000 i 70 000 ljudi je prepješačilo put od Kozare do Jasenovca. Najveći broj djece je prebačen u Staru Gradišku, bivajući prethodno odvojen od roditelja. Jevrejskoj i romskoj djeci bilo je nemoguće izaći van, dok je nekoliko hiljada srpske djece (obzirom da Srbi nisu bili pod rasnim zakonima) ipak uspjela izbaviti Dijana Budisavljević, koja je sa svojim saradnicima i Crvenim krstom dobila dozvolu za posjete logoru.
Zatvorenici koji su bili ocijenjeni kao nesposobni za rad, ubijani su odmah. Noževima, sjekirama, drvenim maljevima. Bacani su u grobnice na drugoj obali Save, u Donjoj Gradini. Najveći broj masovnih grobnica se nalazi upravo tamo – minimalno 120.
Na zadnjem prebrojavanju logoraša, prije miniranja logora i samog mjesta Jasenovac od strane Ustaša radi prikrivanja tragova, u aprilu 1945. u logoru je bilo 1.073 muškaraca. Njih 600, najzdravijih i najsnažnijih, pokušali su napraviti proboj. U tom proboju, preživio je 91 muškarac, koji su se razbježali po okolnim šumama i močvarama, čekajući dolazak partizanskih jedinica. Ostali (oko 450) koji su zbog slabosti i bolesti ostali u logoru, bili su ubijeni. Pored zatvorenika iz glavnog logora, proboj su pokušali i logoraši iz kožare. Od 157, uspjelo se spasiti 12 ljudi. Iz oba proboja, preživjela su 103 muškarca. Dvojica su i danas živa.
Partizani su u razrušeni Jasenovac ušli 2. maja 1945. godine. Skoro 15 godina od završetka Drugog svjetskog rata, povodom svega što se desilo na ovom mjestu nije bilo reakcija. Tek 1959. godine lokalno udruženje SUBNOR-a predlaže da se ovo mjesto obilježi i da se uspostavi Spomen područje, što je naišlo na prihvatanje od strane lokalnih vlasti. Prihvaćen je i prijedlog za izgradnju spomenika, čiji je idejni autor Bogdan Bogdanović. Spomenik „Cvijet“ je službeno otvoren 4. jula 1966., a dvije godine kasnije je otvoren i Memorijalni muzej, kada je uspostavljeno Spomen područje Jasenovac.
U godinama koje su uslijedile, zbog različitih političkih previranja, odnos društva prema sjećanju na ono što se dogodilo u Jasenovcu je takođe bilo u previranju. Najveći broj posjetilaca bio je krajem 70-ih i početkom 80-ih, kada je Spomen područje Jasenovac posjećivalo između 300.000 i 400.000 ljudi godišnje. Kako su se približavale devedesete, i posjete su opadale – godišnje od 100.000 do 150.000 posjetioca. U toku zadnjeg rata, Memorijalni muzej bio je zatvoren i tek 2006. godine je dočekao novo otvaranje. Ono što je bilo jedinstveno Spomen područje, podijelilo se na dva – Spomen područje Jasenovac u Hrvatskoj i Spomen područje Donja Gradina u Bosni i Hercegovini. Danas, Spomen područje Jasenovac posjećuje tek 10.000 do 11.000 ljudi.
Prošle godine, u Jasenovcu su se održale tri komemoracije – pored polaganja vijenaca i službene komemoracije koja se održava na godišnjicu proboja logoraša izvedenog 22.aprila 1945., održane su i komemoracija u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i Antifašističkog vijeća (dva dana poslije službene komemoracije) i komemoracija organizovana od strane službe za koordinaciju Židovskih općina Hrvatske (koja se desila sedmicu dana prije zvanične). Jedan od razloga za ovakvu situaciju jeste nezadovoljstvo stalnom postavkom Muzeja (od ponovnog otvaranja 2006.) i zahtjevima za promjenom iste od strane srpske i jevrejske zajednice u Hrvatskoj, kako bi se dešavanja u logorima Jasenovac prikazala detaljnije i uvjerljivije.
Drugi (i češći) razlog nezadovoljstva je odnos vlasti u Hrvatskoj prema ovom periodu Drugog svjetskog rata i osuđivanje ustaških zločina samo deklarativno, kao i tolerisanje nedopustivih ponašanja grupa i pojedinaca koje zauzimaju prostor bez ikakvih sankcija. Zadnji takav incident se desio u novembru 2016., kada je upravo u centru ovog mjesta postavljena ploča sa ugraviranim ustaškim pozdravom „Za dom spremni!“ Riječ je o spomen-ploči koju su postavili veterani HOS-a (Hrvatskih obrambenih snaga) Jasenovca i Udruge dragovoljaca HOS-a Grada Zagreba u znak sjećanja na 11 poginulih pripadnika HOS-a. Pored imena žrtava, na ploču su uklesali i rečenicu koja je bila poziv i još uvijek jeste stalna opomena i sinonim za fašizam. Otkrivanju ploče su prisustvovali predstavnici Opštine Jasenovac, a načelnica opštine je održala govor i položila vijenac ispred natpisa.
Kako su nam rekli tokom posjete ovom spomen području, muzej u Jasenovcu je faktički jedini muzej o NDH i Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj. Jasno je da on nije i ne može biti dovoljan da ispriča svu priču o Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Suočavanje sa jasenovačkom pričom i dalje je za mnoge nešto na čemu se mora iskreno poraditi. Gledajući situaciju, neizvjesno je da li će i u kojem pravcu to suočavanje ići.
Tekst je nastao na osnovu transkripta audio materijala snimljenog tokom posjete, aktivista i aktivistkinja iz Banjaluke u julu 2016. godine, spomen područjima žrtvama ustaškog režima.
Aktivisti i aktivistkinje su posjetili Javnu ustanovu Spomen područja Jasenovac i spomenik žrtvama logora Jadovno na planini Velebit.
