Ukoliko bismo na ulicama bilo kojeg dijela naše zemlje radili anketu na temu „Da li svi građani u Bosni i Hercegovini imaju jednaka prava, bez obzira na dob, spol, finansijski status, titulu, vjersku, rasnu ili bilo koju drugu opredjeljenost?“ smatram da ne bismo imali niti jedan pozitivan odgovor.
Danas imamo veliki broj aktivista i aktiviskinja koji se upravo iz ovog razloga svakodnevno bore protiv brojnih vrsta kršenja ljudskih prava različitih grupa ljudi koji su diskriminisani, a poznato nam je i da je aktivizam danas postao „šetnja kroz minsko polje.“ Upravo zbog toga što se njihov glas sve glasnije čuje i sve dalje odjekuje, aktivisti su postali žrtve prijetnji, tužbi, obmana i nasilja.
Brojni su oblici nasilja, diskriminacije i nepravde u našoj zemlji u svim korijenima društva, a da bismo imali jasan uvid u društveno stanje naše zemlje neophodna nam je sloboda medija, jer su mediji upravo ti koji izvještavaju kako o lokalnim tako i o globalnim dešavanjima, te javnosti pružaju uvid u brojne problematike. Informacija je snažan alat, a kada se javnosti plasiraju nepotpune ili lažne informacije tada dolazimo do kolektivne zablude i prevare društva.
Istraživanje koje je tokom 2021 godine Udruženje BH Novinari provelo među 440 medijskih radnika u septembru pokazalo je da je u posljednje tri godine više od 40 posto novinara bilo izloženo prijetnjama i zastrašivanju, uglavnom od strane političara i javnih dužnosnika. Također Udruženje BH Novinari zabilježilo je porast rodno zasnovanog nasilja nad ženama u medijima. U proteklih pet godina zabilježeno je 70 incidenata, koji su uključivali prijetnje smrću, verbalne i fizičke prijetnje te diskriminaciju na poslu.
Smatram da ovi podaci ne prikazuju stvarni nivo problema, jer nisu svi medijski radnici u mogućnosti da prijave neregularnosti, prijenje i nepravdu. Razlozi su brojni, najvećim dijelom jer su svesni da ukoliko prijave nekoga od lokalnih moćnika ko im je uputio prijetnju mogu da se susretnu sa znatno većim prijetnjama ili čak ostankom bez posla, a državne institucije koje bi trebale da ih brane previše su puta zakazale. U kriminalistici, tamna brojka obilježava nepoznati tj. neotkriveni kriminalitet – kriminalne događaje koji nisu prijavljeni. Smatram da je tamna brojka kada je riječ o izloženosti novinara prijetnjama i zastrašivanjima izuzetno visoka. Mediji su time “paralisani” da izvještavaju o problemima koji se tiču svih građana u našoj zajednici jer onaj ko ne može pomoći sebi, nerijetko ne može pomoći ni drugome.
Izloženi su ekonomskim pritiscima što je direktna prijetnja demokratskim principima i medijskim slobodama. Načini vršenja pritisaka su različiti, a kreću se u rasponu od podizanja sudskih tužbi s visokim odštetnim zahtjevima do netransparentnog finansiranja medija iz javnih budžeta, iz kojih su izostavljeni mediji koji nisu u bliskim vezama sa nositeljima javnih funkcija. Lokalni javni emiteri nisu dio javnog RTV sistema i finansiraju se iz budžeta lokalnih zajednica, što dovodi do velikog rizika od političkog pritiska i utječe na nedostatak jasnih kriterija za dodjelu subvencija.
Pored toga, medijski službenici imaju niske mjesečne prihode, kada to dovedemo u direktnu vezu sa svim poskupljenjima u posljednje vrijeme, veoma lako možemo zaključiti u kakvom položaju se nalaze.
Urednička politika brojnih medijskih kuća rijetko dozvoljava “freelance” izvještavanje. Da bi “običan” medijski radnik objavio određeno istraživanje u ime medijske kuće u kojoj radi potrebno je da njegov rad prođe brojne filtere od kojih je i uredničko odobrenje. Urednici su uglavnom odgovorni za sadržaj koji se u ime tog medija plasira u javnost te su zbog toga najviše izloženi prijetnjama i zastrašivanjima.
Medijske radnike ne možemo kriviti zbog stanja u kojem se nalaze jer je neophodno da se riješi problem medijskih sloboda kako bi novinari bili sigurni da ih nadležne institucije štite.
Neophodno je da se svim novinarima obezbijede uslovi za objektivno, transparentno neovisno i blagovremeno izvještavanje, zbog kojeg sutra neće biti izloženi prijetnjama i problemima. Veliki broj medija, naručito online formi podliježe lažnom izvještavanju, odnosno plasiranju fake news, stoga je pred običnim građanima izazovan zadatak da prepoznaju šta je tačna a šta netačna informacija.
Nadležne institucije moraju početi pošteno raditi svoj posao, kako bi se svaki novinar osjećao sigurno onda kada odluči prijaviti određenu nezakonitu radnju, ali isto tako, potrebno je i da svaki novinar osjeća ogromnu odgovornost prilikom svog rada. Jedan od načina i za rješavanje problema lažnog izvještavanja su i veće novčane kazne za novinare koji šire lažne informacije.
Pored nejednakosti u bh društvu kroz problem medijskih sloboda, tu su i brojni drugi problemi koji se tiču diskriminacije osoba u pokretu, netrepeljivosti između različitih nacionalnih pripadnika, političkih malverzacija, nasilja u porodici, mobinga, drugih vrsta nasilja nad ženama, nasilja nad LGBTQ pripadnicima, ali da bismo rješili sve ove probleme, potrebno je imati društvo u kojem svaka informacija zaista jeste tačna, provjerena, objektivna i blagovremena.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Međunarodni dan ljudskih prava” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
