Masovni mediji su stalno prisutni u našim životima. Od radija, preko novina, televizije do interneta provodimo mnogo slobodnog vremena kao konzumenti informacija koje su nam dostupne kroz masovne medije. Medijske vijesti su posebno moćne budući da su one jedan od osnovnih izvora informacija o tome šta se dešava u našem okruženju. Plasirajući informacije masovni mediji na ovaj način odlučuju koje ćemo inoformacije primiti, koje vijesti treba da nam budu dostupne. Na ovaj način jednim dijelom formira se naš vlastiti sistem vjerovanja, stavovi i standardi.
Ako vas nema u medijima, kao da ne postojite. Zato je iz perspektive jednakih prava važno da žene i muškarci pod istim uslovima mogu da okupiraju medijski prostor. U jednom društvu koje želi da se predstavi kao demokratsko i muška i ženska stvarnost trebala bi da bude jednako vidljiva i u jednakoj mjeri važna. Uprkost tome masovni mediji u svijetu kao i na području Balkana i dalje indikatori muške dominacije,i dalje dolazi do tradicionalne polarizacije rodnih uloga i identiteta, ova polarizacija je ojačana dominantim rodnim stereotipima, koji se odražavaju u medijima, iako postoji i drugačiji trend i potvrda da žene postepeno osvajaju medijski prostor.
Pretpostavnke o rodu kao i o rasi, etnicitetu, seksualnoj orijentaciji i drugim faktorima diferencijacije među ljudima snažno ovise o medijima, jer je proces predstavljanja u osnovi samih medija. Iako mediji potencijalno imaju značajnu ulogu u osporavanju fiksiranih značenja povezanih sa rodnim stereotipima, mediji češće predstavljaju problem nego njegovo rješenje.
Tri područja analize medijskih tekstova
Fairclough postavlja tri područja analize medijskih tekstova radi razumijevanja odnosa između komunikacijskih procesa i socikulturnih okruženja-reprezentacije, identiteti i odnosi- koji se tiču slijedećeg:
- Kako je svijet ( događaji, odnosi, itd.) predstavljen
- Kakvi su identiteti osigurani za učesnike u priči ( izvještavače/ice, publiku, treće strane, koje se spominju ili intervjuiraju)?
- Kakvo odnosi se postavljaju između učesnika ( npr. Odnos izvještavač/ica-publika, stručnjak/inja-publika ili političar/ka-publika)
Zato nije važno samo kako mediji predstavljaju svijet, već i kakve identitete kulturne vrijednosti i društvene odnose uspostavljaju. Faircloughova pretpostavka jeste da je svaki tekst multifunkcionalan i da istovremeno predstavlja i postavlja identitete i odnose. Upotreba jezika-svaki tekst, uvijek je istovremeno sastavni dio društvenih identiteta, društvenih odnosa, sistema znanja i vjerovanja od kojih svaki korespondira sa identitetima, odnosima i predstavljanjima. Na ovaj način može se vidjeti oblik predstavljanja roda u novinama ili medijima općenito, te kakvi se identiteti, odnosno vjerovanja pripisuju rodu, kao i kakav je okvir za konstruiranje rodnih identiteta, odnosa i vjerovanja koji se koristi u medijima kao društvenim tehnologijama roda.[1]
Medijska (re)prezentacija žena
Dominantne predstave o ženama velikim su dijelom determinisane načinom njihove medijske reprezentacije. Mediji su trbuhozborci jedne kulture, koja je sudeći po medijskim sadržajima, izuzetno patrijarhalna. Mizoginija je odavno inkorporirana u kulturu, njen je sastavni dio,. Tako da ni kod samih žena nije često prisutna autorefleksija u njenom prepoznavanju, već je one pomirljivo prihvataju, često nesposobne da redefinišu uvriježena shvatanja o svom mjestu i položaju u društvu. Paradoks je da i same žene, svjesno ili ne prenose u etar mizogine sadržaje.
Bez obzira na veliki broj žena u medijima, njihovo obrazovanje i kreativnu energiju, seksističke poruke su i dalje prisutne posebno kroz forme marketinga i reklama. One, naravno nisu više toliko transparente, mada i u ovom slučaju ima izuzetaka,suptilne su i teže uočljive, takoreći projektovane za podsvijest, kao i ostale manipulativne i represivne sile u postmodernoj civlizaciji.
Najznačajniji ženski javni angažman je zabavljački (odnosno seksualni). Obično je oko polovina, u nekim novinama čak i do dvije trećina žena s fotografija zabavljačice, pjevačice, modeli, tv ličnosti. Tu ‘masku’ jednu od tri koje se stalno pojavljuje u medijima majka-zločinka-zabavljačica mediji najviše vole. To je mlada lijepa raskoška i ‘toplokrvna’ žena. Prezentacija žena u medijskom prostoru zauzima veoma malo mjesta i kratko se zadržava, krećući se na putanji od 7. do 26. Strane, najčešće na lijevim stranicama, koje su po pravilu rezervisane za manje važne događaje, i ne ostavlja nikakvog značajnijeg traga.
Ovakve stavove potvrđuju rezultati različitih istraživanja, jedno do njih je istraživanje prezentirano u studiji Media Women koja je istraživala postojeći imidž žena u dnevnim novinama, sedmičnim magazinima, satiričnoj literaturi, oglasima i reklamama objavljenim u novinama, na filmu i televiziji ili imidž postavljen u stripovima na osnovu kojeg se može praviti komparativna analiza postojećeg muškog i ženskog stereotipa. Kao zaednička stvar koja se može povezati sa istraživanjima koja su bazirana na reprezentaciju žena u medijima jeste ta da je glavna karakteristika medijskog imidža jedne žene slika glupave domaćice, objekta seksa ili seks simbola.[2]
Analiza reklama pokazuje insistiranje na ponavljanju predodređene uloge žene, jer zaokružuju lik domaćice. To su lijepe, mlade žene, sretnih izraza lica u situaciji dok čiste, kuhaju, peru ili obavljaju druge poslove domaćice. Za primjer je izdvojena reklama deterdženta za suđe u kojoj majka i kćerka zajedno stoje pored sudopera,sa sretnim izrazima na licu, a iz reklame se čita tradicionalna podjela poslova, gdje je lik majke model ponašanja koje kćerka treba da slijedi.
Nisu rijetke ni reklame u kojima starije žene pozivaju mlade žene da slijede njihovo iskustvo u načinu obavljanja kućnih poslova koji se stereotipno definišu kao ženski poslovi. Daljom analizom reklama se dolazi direktno ili indirektno do pretpostavljene inferiornosti žena u svijetu biznisa, političkog uspjeha ili javnog života. na reklamama se viđaju uspješni muškarci, ‘pobjednici’, ljudi od ugleda, elegantni eskperti i za razliku od žene potpuno su obučeni.
Medijska slika koja prikazuje muški i ženski stereotip dopunjuje se psihološkim stereotipima koji karakteriziraju dominantu mušku i inferiornu žensku grupu.[3]
Žensko tijelo u medijima
Oblikovanje i prezentacija rodne uloge u medijskim obrascima nikada nije bilo problematično. Rodne uloge su dosljedno podijeljene, i dugo se prezentacija žene svodila isključivo i samo na njene porodične i seksualne funkcije. Namjera kreatora medijske stvarnosti je bila da žena, bez obzira na različite pojavne manifestacije, ostane u domenu lika i tijela, odnosno da i u medijskoj prezentaciji ispuni svoju anatomsku misiju. [4]
Dva osnovna tipa medijske re-prezentacije žene su: tip seksualizirane žene i tip «žene iz naroda«. Žensko tijelo se nalazi u samom središtu ideologije patrijarhata, a time i u središtu kritike te ideologije. Ključna primjedba koja se upućuje patrijarhatu tiče se objektivizacija ženskog tijela preko koje se vrši diskriminacija žene. Patrijarhalna kultura žensko tijelo predstavlja kao objekat zato što u ideologiji patrijarhata žena ima status objekta.
Mediji na svim nivoima instrumentalizuju i eksploatiraju upravo ženski lik: ljepota, harmonija, kohezija za davanje samozadovoljne i neupitne slike društva, koja potvrđuje poredak. Bez obzira na logiku emancipacije i masovno odbijanje objektivizranja, žene ostaju instrumenti, a ne subjekti u medijskom kreiranju i testiranju društvene stvarnosti.
Postavlja se pitanje šta bi mediji trebali promijeniti prilikom izvještavanja o rodno senzitivnim temama? Prije svega treba se promijeniti sam pristup. Oslobađanje od vlastitih predrasuda i stereotipa najteži je ali i najvažniji zadatak. Poznavanje standarda profesije, ali i normi koje preciziraju rodno senzitivne teme i obavezu njihovog adekvatnog tretiranja, drugi su značajan segment medijske samoedukacije. Treći značajan segment u osposobljavanju novinara/ki za izvještavanje o različitostima je upoznavanje sa adekvatnom i neuvredljivom terminologijom koja je dopuštena u medijskom diskursu.
Potrebna je sistematičnost i kontinuitet u praćenju ovih tema i organizcija i institucija koje se njima bave, odnosno senzibilitet za prepoznavanje značaja i važnosti priča o rodnim pitanjima. Budući da su mediji glavni kanali za protok informacija do javnosti, oni su ti koji trebaju najviše pažnje posvetiti načinu izvještavanja o marginalizovanim kategorijama.
Ne samo medijski uposlenici/ce i analitičari/ke nego i šira društvena zajednica mora da radi na promovisanju tolerancije i principa zabrane diskriminacije jer je potreba za naglašavanjem ovih stvari potrebna više nego ikada ranije.
[1] Adla Isanović, Medijski diskurs kao muški domen:predstavljanje roda u dnevnim novinama u Bih, Hrvatskoj i Srbiji u:Stereotipizacija: predstavljanje žena u štampanim medijima, jugoistočnoj Evropi, MEDIACENTAR Sarajevo, 2007, str. 57
[2] Jasna Bakšić-Muftić, Ženska prava u sistemu ljudskih prava, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2006, str. 18
[3] Ibid str. 19
[4] Adrijana Zaharijević,Neko je rekao feminizam? Kako je feminizam utjecao na žene XXI vijeka, SOC, Fondacija Heinrich Boll,Fondacija Cure, 2012, str.289.
