„Primamo prijetnje smrću od pedofilskog lobija. Daju nam do znanja da prate svaki naš korak pa i svako naše predavanje. Tako, ako ste i danas tu, pozdravljam i vas“, rekao je ovo prekjuče u Prijedoru Vlada Arsić, novinar, književnik, publicista i predavač Fondacije Tijana Jurić.
Predavanje o internet predatorima, pedofiliji i trgovini ljudima, a uveče i promociju svojih knjiga, od kojih su neke objavljene u saradnji sa Odjeljenjem za borbu protiv visoko-tehnološkog kriminala MUP-a Srbije, Arsić je održao u organizaciji Narodne biblioteke „Ćirilio i Metodije“ Prijedor, u prepunoj Gradskoj čitaonici.
Vlada Arsić
Arsić je naglasio da su žrtve internet predatora i djeca i odrasli i djevojčice i dječaci, da većini pedofila nije toliko bitan pol djeteta koliko uzrast, da su predatori izuzetno dobri psiholozi i vješti manipulatori i da su sposobni zavesti i odrasle na način da ni ne znaju da su niti kad su upali u zamku, a kamoli djecu i mlade. Arsić je neke slučajeve iz MUP-a Srbije predstavio prijedorskoj publici usmeno, a neke prikazivanjem filmova namjenski rađenih za ovakva predavanja, baziranih na stvarnim događajima.
Primjer prvi. Suzana iz Žagubice imala je tri najbolje drugarica. Jedina od njih nije imala kompjuter i dobila ga je za četrnaesti rođendan. Odmah je otvorila Facebook profil i počela bjesomučno slati zahtjeve za prijateljstvo jer je broj prijatelja i pratilaca na društvenim mrežema vrsta statusnog simbola. Zahtjev za prijateljstvo poslao joj je i 16-godišnjak Niki iz Beograda, sin estradnog menadžera u čijoj se kući okupljaju učesnici emisije Zvezde Granda, i Suzana se počinje dopisivati s njim. Prelaze na Skype, ali njegova kamera je u kvaru. Intenzivno se raspituje o njenim drugaricama, traži od nje da ih detaljno opiše, što ona i čini, govoreći o njima u najljepšem svjetlu. Ona, Suzana, je zatvorenija, jedna drugarica je slobodnijeg ponašanja, a jedna je najbolji đak, ali teškog socijalnog stanja, te joj učeničkom solidarnošću pomažu za ekskurzije, izlete, proslave Nove godine… Nakon četiri mjeseca, Niki zatraži od Suzane da mu pokaže grudi pred kamerom. Djevojčica je šokirana i želi prekinuti svaki kontakt s njim i to bi i učinila da se istovremeno u školi ne dešava nešto čudno. Najbolje drugarice joj okreću leđa, a ona ne zna zašto sve dok joj ne kažu da ne mogu da vjeruju šta je sve ispričala Nikiju o njima. Sve tri su postale prijatelji s Nikijem na Facebooku i saznale da je Suzana za jednu rekla da je najveća drolja, za drugu da je bijeda koja ne bi imala hljeba da nje nema… Suzana ipak ponovo kontaktira s Nikijem i pita ga zašto joj to radi. „Kad ti meni nećeš da učiniš nešto što te ništa ne košta, neću ni ja da budem s tobom“, on odgovara. Ona plače, on počinje da je tješi. „'Ajde da se dogovorimo. Učini mi to samo sad i više se nikad ne moramo ni čuti ni vidjeti, a ja ću tvojim drugaricama reći da sam sve slagao.“ Pred kamerom je golih grudi desetak sekundi, ali dvije minute kasnije stiže joj snimak nje same, prijetnja i insistiranje da se sada skine gola, inače će snimak sutradan biti na internetu. A onda iz noći u noć postaje sve gore i gore do trenutka kad on traži da ona dođe njegovoj kući. Ona odgovara da će se radije ubiti. „Ili ćeš biti moje poslušno pašče ili se ubij. Meni je svejedno“, kaže joj Niki. I vjerovatno bi djevojčica to i učinila da jedna od triju drugarica nije primijetila promjene kod Suzane i izostanke iz škole i obratila se školskom psihologu, njih dvije zajedno policiji u Žagubici, a policija Odjeljenju za borbu protiv visoko-tehnološkog kriminala MUP-a Srbije u Beogradu. Inspektori ovog odjeljenja, vrsni IT stručnjaci, provaljuju Suzanine lozinke i ulaze u cijelu komunikaciju. Niki nije 16-godišnjak iz Beograda već Bojan Božović od gotovo 50 godina sa 12 djevojčica u svojoj mreži. Živi u južnom dijelu Kosovske Mitrovice gdje MUP Srbije nema nadležnosti. Policijska inspektorka sjeda za kompjuter i nastavlja komunikaciju s Nikijem sa Suzaninih naloga i pristaje da dođe u njegovu kuću. Ali, eto, nema pasoša i ne može na Kosovo, te on predlaže da ona dođe do mosta na Ibru u Kosovskoj Mitrovici gdje će je on čekati. Tu ga umjesto Suzane čeka policija i hapsi i zatvara. Zatvorenici, znajući koja mu se krivična djela stavljaju na teret, teško ga povređuju i završava u zatvorskoj bolnici odakle uspijeva pobjeći. Pretpostavlja se da je nastavio s trgovinom djece na Kosovu.
Primjeri drugi. Ja sam njega pitala isto što i on mene, šta radim, u koju školu idem, koju muziku slušam, gdje izlazim i to. Ja sam pisala iskreno. On trenira fudbal već dugo, tata mu je muzički menadžer, a mama, ne sjećam se, isto tako nešto. Cijelo polugodište smo se dopisivali. I onda je predložio da se vidimo, kao doći će on pred školu, prijepodnevna sam smjena, sačekaće me. Prišao mi je stariji čovjek i rekao da je Sašin tata, da Saša nije mogao da stigne sa treninga, pa da će me on odvesti da ja ne bih čekala bezveze. Odvezao me u neku kuću, mislim u neku vikendicu. Ja sam pitala gdje je Saša, kad dolazi s treninga. On je rekao da nema Saše, da je on Saša i da sam se sve vrijeme s njim dopisivala. Zaključao je vrata i rekao mi da se skinem. Ta soba je bila prazna, samo krevet. I onda me je silovao tri puta, tukao me je i rekao da će me ubiti ako ikome kažem. Poslije je otišao i ja sam otišla kući. Rekla sam mami i tati. On je sad u zatvoru, ali ja i dalje to sanjam. (Ovo su riječi djevojčice žrtve internet predatora, a Arsić je dodao da je on osuđen po starom zakonu, da će do kraja godine izaći na slobodu i da će se odmah potom pojaviti ponovo na Facebooku. Pitao je djecu iz publike da li bi na njenom mjestu sjeli s čovjekom u automobil i kada su rekli da ne bi, pozvao ih je da razmisle još jednom: Vi se sa njim dopisujete mjesecima. Dogovarate se da se prvi put sretnete. Gdje vam on zakazuje sastanak? U svom stanu? U nekom kafiću? U mračnom haustoru? Noću? Ne! Zakazuje vam susret usred dana, usred školskog dvorišta, koji frik treba da ste da biste rekli: Jao, ja ne smijem. Zatim se pojavljuje čovjek koji zna ko ste i koga čekate i svi činioci su tu.)
Veliko interesovanje za Arsićevo predavanje i za njegove knjige
Primjer treći. (Grupa tinejdžera pred školom.) E, šta ima? ‘De si, brate? Šta ima? Evo, brate, bleja. Kod tebe? Viđamo se predveče. Ooooo, bravo majstore! Jedva čekam, ‘ej! Nema više čekanja, brate, dosta je bilo. Nema tu šta. Spreman sam, spreman sam. (Kafić, čovjek u pedesetim godinama prilazi mladiću koji sjedi za stolom.) Ti si Petar? Da, čekam nekoga. Znam, mene čekaš. Ne, ne, nešto nije u redu… Daaa, ja sam Tršana. Ne, ja sam se dopisivao… Sa mnom si se dopisivao. I baš lijepo pišeš. I fotografije su ti lijepe, pogotovo one gole. Jedva čekam da ga vidim uživo. Ne, ne, ovo… (ustaje). Stani, sjedi. Je li, šta ti misliš šta će da kažu tvoji tata i mama kad im pokažem ove tvoje fotografije, a? Ili, recimo, tvoji drugari iz škole, šta će oni da kažu, a? Nemojte! Nemoj da se praviš blesav, Petre. Ti si veliki dečko i ti si lijep dečko. Ja, vidiš, odavno nisam vidio tako lijepog dječaka. Baš si…onako…super. Ali treba da se opustiš. Jer obojici može da nam bude baš lijepo, a? Je li tako. ‘Ajde, daj mi ruku… (Arsić: Petar je živio u nefunkcionalnoj porodici. Gotovo tri mjeseca bio je žrtva seksualnog zlostavljanja od strane ovog pedofila. I tek kada mu je život bio ugrožen, smogao je snage i povjerio se, i to ne ocu s kojim je živio, nego policiji i pedofil je uhapšen.)
Govoreći o matrici djelovanja internet predatora, Arsić je istakao da pravila ponašanja u stvarnosti treba da važe i u virtuelnom svijetu, ali to, nažalost, nije tako. Kada bih ja prišao djetetu od 12-13 godina u parku, pokušao da ga pomilujem po kosi, nudio da ga odvedem na sokić, tražio broj telefona, raspitivao kad je samo kod kuće, dijete bi pobjeglo od mene kao đavo od krsta. Tako bi trebalo biti i u virtuelnom svijetu, ali nije. Ja djevojčici pošaljem zahtjev za prijateljstvo sa profila koji može da bude i istinit, ne mora biti lažan. Vidi da me ne poznaje, vidi da sam stariji muškarac, ali doda me, šta fali, broj pratilaca joj se uvećava. I šta se onda dešava? Da li ću ja odmah započeti s njom neki razgovor? Ne. Ništa ja ne radim. Ja samo gledam šta to dijete radi i šta god ono postavi, sliku kuce, mace, citat iz književnosti, zabilješku iz dnevnika, ja samo lajkujem, lajkujem, lajkujem. I onda u trenutku kada promijeni profilnu sliku, ja se prvi put oglašavam, i to rečenicom: Bože, kako si lijepa. I ona tu prvi put prihvata komunikaciju, rekavši samo jedno: Hvala. Opet se ništa ne dešava nedjeljama. Onda ide moja poruka u inboks: Dušo, vidim da živiš u Prijedoru, možeš li da mi objasniš na kojem je to putu, ja sam išao samo do Banjaluke, a ne znam gdje je skretanje. Je li to kad se ide za Novi Grad? Ona će odgovoriti ako zna, ako ne zna potrudiće se da sazna i odgovoriće: Čiko, to Vam je… Ja se tu zahvalim bogzna kako i završim s komunikacijom. Onda u jednom trenutku kažem: Vidim ti završavaš osnovnu i moja kćerka je tolika, a mi u kući nemamo pojma šta da upiše. Da li si razmišljala šta ćeš? Ona kad odgovori, ja sa opet ne znam ti kako zahvalim. Ja sam prema njoj toliko kulturan, toliko fin, toliko je uvažavam da ona to ne doživljava nigdje: ni u porodici, ni u školi, ni na ulici. Nekad ti naizgled površni razgovori otkriju neki problem, tata ne da da ostane dugo napolju, drugarica u školi je šikanira… Uvijek, uvijek, uvijek, ja sam na njenoj strani, ma koliko da radi nešto i naopako i krivo i ja vremenom postajem njena draga tetka Saveta kojoj priča apsolutno sve. Ona misli da je stekla prijatelja, a ja u stvari pravim ucjenjivački potencijal za dan kada ću nešto tražiti od nje. To može da bude nešto neprijatno, nešto što ona ne želi da uradi i nešto što će željeti da odbije. Ja onda pitam sjeća li se one prepiske o njenoj razrednoj. Objasnim da zahtjev koji imam nije strašan u odnosu na to koliko bi moglo biti strašno to što ja imam protiv nje. Uglavnom djeca razmišljaju: uradiću ovo sad i završiti s ovim čovjekom za sva vremena. U stvari je to tek početak.
Arsić je podsjetio da je trgovina ljudima kriminalna aktivnost koja je u svijetu na vrlo visokom trećem mjestu po ostvarenom kapitalu, odmah poslije narkotika i oružja, a da su najugroženije zemlje u tranziciji. U ovaj oblik kriminala spadaju prinudno prosjačenje, prinudna prostitucija, radno ropstvo, prinudni brakovi i trgovina organima.
„Za trgovinu organima poznat je cjenovnik. Zna se koliko košta jetra, koliko bubrezi, veoma su na cijeni zjenice oka. Svako od vas na tom tržištu vrijedi bar 100.000 evra“, kaže Arsić.
On je podsjetio na pojavu prinudne prostitucije na ovim prostorima sredinom devedestih godina prošlog vijeka kada su se počeli otvarati „neki čudni lokali“ i kada su počele dolaziti Rumunke, Ruskinje, Ukrajinke i Moldavke.
„Javnost se zgražavala, ali se niko nije pitao kako su i zašto one došle. Da li su došle da se bave prostitucijom ili su došle zavedene pričama o ljepšem životu na Zapadu, jer mi smo tada za njih zaista i bili Zapad. Za ovih 20 godina, promijenilo se samo to što smo od zemlje eksploatacije postali zemlja porijekla: svako može da nas prevari, svako može da nas odvuče. Najčešće su to ponude za rad u inostranstvu iza kojih uvijek stoji neka agencija. Poslovi koji se nude nikada nisu poslovna pratnja, umjetnice na šipki, nikada nešto što bi izazvalo sumnju. Uvijek se nude prosti poslovi, bejbisiterka, geronto sestre, pomoć u kuhinji, pomoć u vrtu. Plate nikada nisu astronomske, nego 700-800 evra, veće nego ovdje, ali nikad nerealne. Kad odete na razgovor, obično vas dočeka gospodin s kravatom u mojim godinama i obično s pričom da će u početku biti malo teško, dok ne dođete do radne dozvole. Priča vam sve ono što vi već znate i na taj način vam dodatno ulijeva povjerenje. Granična policija kad god vidi kombi sa sedam-osam djevojaka, posumnjaju na trgovinu ljudima i uvijek, bez izuzetka, ulaze u to vozilo, razgovaraju s djevojkama, da li znaju s kim idu, sa li znaju išta o agenciji koja ih je angažovala, da li su razgovarale s bilo kim ko je ranije sarađivao na taj način s tom agencijom… Djevojke se povlače jer se plaše da će ih policija spriječiti u ostvarenju sna, a policiji su vezane ruke jer krivičnog djela u tom trenutku nema: vi izlazite svojom voljom i sa svojim dokumentima. Kad odete, kad stignete na odredište, kad vam uzmu pasoš i kad vam kažu zašto ste tu, vi postajete igla u plastu sijena. Vas više nema. Kada neko pita zašto ne pobjegnu, one najčešće ne znaju ni gdje su, često ne znaju jezik, nemaju dokumente, nemaju novac, izložene su psihičkom, fizičkom i seksulanom zlostavljanju sve dok ne pristanu baviti se prostitucijom. Kada među klijentima imaju nekog uniformisanog, pokušavaju dati do znanja kako su tu dospjele, ali im je to najčešće podmetnut klijent, bilo samo obučen u policajca bilo pravi policajac na platnom spisku trgovaca ljudima, nakon čega makroi djevojke surovo kažnjavaju. Imaju i do 12 mušterija za noć i poslije 30. godine toliko su već izmučene i izmrcvarene da se više ni ne mogu baviti time, ali ja takve osobe nisam uspio naći za sagovornike. Prema mišljenju voditeljica sigurnih kuća u Srbiji, mnoge od njih završe kod trgovaca organima“, kazuje Arsić.
„Suština nije u zabrani interneta, nego u spoju životne mudrosti i iskustva koje imaju roditelji i tehničkih i tehnoloških vještina koje imaju djeca. Nije automobil kriv ako proletite kroz Prijedor 150 kilometara na sat, nego onaj ko je za volanom. Isto je i sa internetom“, zaključio je Arsić.
Tijanu Jurić (15) iz Subotice oteo je i ubio mesar iz Surčina Dragan Đurić (35), u noći između 25. i 26. jula 2014. godine u blizini sela Bajmok u Vojvodini. U jednoj od najopsežnijih istraga srbijanske policije, njeno tijelo pronađeno je 13 dana kasnije na improvizovanom smetljištu u okolini Sombora. Đurić je osuđen najstrožom kaznom – 40 godina zatvora. Služi je u Novoj skeli, najbezbjednijem zatvoru u Srbiji.
Fondacija Tijana Jurić osnovana je 2. juna 2015. godine s osnovnim zadatkom da poboljša bezbjednost djece u Srbiji. Prvi korak ostvaren je već u julu 2015. godine izmjenom Zakona o policiji, nazvanom Tijanin zakon. Najvažnija stavka je da potraga za nestalim licima počinje odmah i traje dok se lice ne pronađe, a prije je rok bio najčešće 24 do 48, a u nekim slučajevima i 72 sata.
„Kod nestanka, prva tri sata su najkritičnija i policijska praksa u svijetu je pokazala da je pronalazak otete osobe najčešći u prva tri sata, a da u većini slučajeva nakon tog vremena, potraga je bez rezultata ili se osoba pronađe kad je već kasno. Zato svaki roditelj mora znati s kim mu se dijete druži, imati kontakte svih drugara svog djeteta, znati mjesta na koja dijete najčešće odlazi – sve su to podaci koji su policiji neophodni u trenutku prijave nestanka. I bolje je da se brinete sada, nego kad bude kasno“, poručio je Arsić.
