Početkom marta, u pet sati ujutro, policija je upala u jedan od mnogih izbjegličkih skvotova u Atini. Više od 120 ljudi, uključujući djecu i mnoge ljude koji su bolesni, u narednih par sati su privedeni u policijsku stanicu, na vrlo nasilan način. Sve njihove stvari su jednostavno izbačene na ulicu i ni dan kasnije im nije dozvoljeno da ih pokupe.
Policija je u ovaj skvot ušla nakon što je vlasnik zgrade, koju su izbjeglice i aktivisti okupirali u februaru, grčki Crveni krst, tražio povrat imovine kako bi, kažu, unutra smjestili djecu bez pratnje i pružili im sklonište, što je apsurdna isprika. Oni koji su živjeli u tom skvotu, postali su beskućnici preko noći, a sklonište su im pružili drugi skvotovi.
Desetak izbjegličkih skvotova u Atini formirano je kako bi se obezbjedio smještaj za izbjeglice koje još uvijek dolaze sa otoka i o kojima se niko, uključujući bezbrojne međunarodne organizacije, ne brine. Oko 3.000 ljudi zavšili bi na ulicama Atine da im aktivisti nisu pomogli da okupiraju napuštene zgrade. Jedina pomoć koju ljudi u skvotovima dobijaju dolazi od privatnih donacija. Država i nevladine organizacije odbijaju im pomoći.
Više od dvije godine Europa živi u stanju humanitarne krize čije žrtve su stotine hiljada ljudi koji sanjaju o sigurnom životu. Iako su dvije godine sasvim dovoljan period da vlade i velike organizacije, čiji posao je da se brinu za ljude u nevolji, nađu održiva rješenja, i dalje je jedina prava pomoć na koju se mogu osloniti, ona koja dolazi od aktivista i volontera, čije djelovanje vlasti i velike organizacije na razne načine pokušavaju ograničiti.
Grčka je zemlja koja je najviše pogođena ovom krizom. Broj izbjeglica, trenutno nešto preko 66.000, nije tako veliki, ali su uslovi u kojima su ti ljudi prisiljeni da žive, najčešće nehumani. Istovremeno, sami Grci još uvijek grcaju u ekonomskoj i političkoj krizi iz koje kao da nema izlaza. Barem za sada. Čak i pokret solidarnosti koji je nekada bio jak, sada je sve slabiji i jedva da su u mogućnosti osigurati najosnovnije za sve veći broj ljudi koji traži pomoć. Odavno, volonteri koji su u Grčkoj, pomažu i izbjeglicama ali i armiji beskućnika na ulicama Atine, Soluna i drugih gradova.
Može se reći da se situacija promijenila od 2015. kada su izbjeglice i migranti počeli dolaziti u velikom broju. Nažalost, ne na bolje. Na desetine hiljada je i dalje “zatočeno” u kampovima ograđenim žicama, koji su najčešće smješteni ili u udaljenim industrijskim zonama, ili na mjestima koja su daleko od svakog oblika civilizacije. Više od 13.000 je na otocima, gdje žive u prenapučenim kampovima, u šatorima, u uslovima koji su dovoljni tek za puko preživljavanje. Na otoku Chios, kamp Souda, ljudi pronalaze prirodne špilje u kojima lože vatre kako bi se zaštitili od vjetra i hladnoće. Prošle sedmice, pred još jednim naletom lošeg vremena, šatoru u kampu na otoku Samos su bili tako teški od vode da su se lomili, dok se zemlja odronjavala. Niko nije došao da pomogne niti je bilo ko evakuisan. Ostali su čekati sunce.
U Atini je nekoliko hiljada ljudi smješteno u stanove koje plaća uglavnom UNHCR, putem posrednika, manjih nevladinih organizacija. Puno je ljudi koji nisu mogli ući u programe ovih organizacije, te se za njih pokušavaju brinuti volonteri. I to je svakako bolji život od onog u kampovima, ali i dalje su prinuđeni čekati i moliti za pomoć. Neki dobijaju gotovinske kartice, mjesečno maksimalno 300 eura za porodicu, što im omogućava tek da kupe hranu. Pelene, garderobu, mlijeko za djecu, uloške, cipele… u suštini sve ostalo, pronalaze na mjestima gdje su volonteri i aktivisti. Vlasti i velike organizacije odbijaju izdati gotovinske kartice djeci koja su bez pratnje, a kojih je nekoliko hiljada samo u Atini. Ne mali broj je završio na ulici. Također odbijaju izdati gotovinske kartice ljudima koji žive u skvotovima, boreći tako političku bitku protiv anarhista i ekstremnih ljevičara koji su i dalje najveći zaštitnici izbjeglica i migranata.
Vjerovatno najugroženija kategorija su mladi i muškarci srednjih godina. Ne postoje programi za njih, malo je skloništa, a bezbroj ih živi na ulicama. Ne mali broj, među kojima vrlo mladi ljudi, su se pridružili armiji ovisnika u Atini. Za one najmlađe je često jedini način da prežive prostitucija. U parkovima i na trgovima u Atini možete vidjeti djecu kojima starci daju pet do 10 eura, hranu i topli napitak, u zamjeni za sex. Ne postoji niti jedna organizacija koja se i pokušava brinuti za njih.
Said je izbjeglica iz Maroka. Ima 15 godina i sedmicama je živio na ulici, dok nije pronašao sklonište u jednom od skvotova. Na pitanje kako je, spušta glavi i sliježe rameni. “Nemojte me to pitati”, šapuće. Govori jako dobro engleski, francuski i arapski. Priča kako mami nije javio kako živi. “Ona misli da mi je bolje.” Priprema se da na proljeće sa prijateljem krene ka Europi, preko Balkanske rute. Nije siguran ni gdje ide ni kako će doći, ali kaže da nazad ne može.
Očaj i beznađe se osjete svuda. Nekada se čini kao da su opipljivi. U kampovima je to možda najočitije. Centar za pshiološku pomoć Babel, koji je osnovao Pokret solidarnosti u Atini, svaki dan radi sa izbjeglicama i migrantima, ali i volonterima. Upozoravaju da je situacija sve gora iz dana u dan, i da ljudi upadaju u beznađe te da je naći načine kako im pomoći postalo skoro pa nemoguće. Ono što uspiju uraditi kroz sate terapije biva, kažu, uništeno u kampovima i kolektivnim smještajima u kojima su ljudi nakrcani. Ljekari bez granica (MSF) su nedavno izdali izvještaj u kojem upozoravaju na teške psihološke posljedice koje ovakav život ostavlja na ljude. Jedan od pokazatelja su sve češči pokušaju ili slučajevi samoubistava, uglavnom mlađih muškaraca. Samo na otocima ove zime je zabilježeno 20 pokušaja samoubistava.
Uprkos svemu, većina izbjeglica i migranata koji su u Atini, još uvijek sanjaju o Europi. Većina je, boraveći pod šatorima i iza žičanih ograda, shvatila da to nije kontinent slobode i ljudskih prava, ali se nadaju da će – ako se ikada dokopaju tog sna – barem uspjeti djeci obezbijediti bolje uslove. Ono što ih najviše vuče ka Europi je mir, kojeg je većina željna.
“Ja ne vjerujem da ću vidjeti bolji život”, kaže Sadaf, 40-godišnja majka četvero djece iz Afganistana. “Ali nadam se da barem moja djeca imaju šansu.” Godinu dana joj je trebalo da ih upiše u školu. U tom periodu, 10 mjeseci su živjeli pod šatorom na otoku Samos i svaki dan jeli istu hranu. Danas žive u trosobnom stanu u Atini sa još dvije porodice. Ukupno 18 ljudi, jedna kupaona i WC, i mala kuhinja za sve. Račune i smještaj plaća UNHCR. U februaru su dobili prvu gotovinsku karticu sa oko 300 eura za hranu i ostale troškove za njih šest. Ona i suprug su doktori. Najstariji sin, 18, sanja da bude pilot. Njegov 16-godišnji brat želi da bude slikar. Devetogodišnjak je još uvijek u fazi kralja džungle. Najhrabrija je šestogodišnja djevojčica. Njena majka kaže da želi da ona postane jaka žena koja će se boriti za svoja prava. Sadaf i njen muž pokušavaju naći bilo kakav posao, što je u Grčkoj, zemlji sa najvećom stopom nezaposlenosti u EU, skoro pa nemoguće. Oni žele ne samo priuštiti djeci nešto više od hrane, nego tako pokušavaju sačuvati i svoje psihičko zdravlje. “Jako nam je teško. Na otoku smo i ja i Nadir postali jako depresivni. Ne vidimo izlaz iz ovoga. A moramo ga naći”, kaže bez suza, bez emocije na licu. Čini se kao da troši zadnji komadić energije i da razgovara sa nekim.
Život ove porodice, kao i desetine hiljada drugih u “zatočenih” u Grčkoj, je slika današnje Europe. Europe koja je odavno zaboravila i značenje riječi “solidarnost”, u kojoj su ljudska prava postala birokratska floskula.
