“Srećna kako je struka reagovala u koroni. Bilo je kanala komunikacije, kome neko da se javi kad se loše osjeća, kako prevenirati i smanjiti posljedice. Korona nam je pokazala kako je trebalo raditi i tokom i nakon rata, što se nikako nije radilo i nikad nisu postojale grupe podrške učesnicima rata. Pojedinačna javljanja struci su sporadična. Veliki je broj razvio PTSP, a on, ako se na vrijeme ne liječi, prerasta u trajni poremećaj ličnosti i javljaju se sekundarne posljedice poput depresije, anksioznosti, problema s kontrolom bijesa. I onda su se s time nosile njihove porodice. I nije ni čudno što nam se danas najviše javljaju mladi – od tinejdžera do onih u tridesetima. Kod njih vidimo takzovanu sekundarnu ili transgeneracijsku traumatizaciju”, govori Maja Zorić iz Udruženja građana “Psiholuminis”, osnovanog u Prijedoru u junu 2019. godine.
U početku su bila angažovana četiri stručnjaka u Uskočkoj, a danas ni veći prostor u Ulici majora Milana Tepića ni dvostruko više angažovanih eksperata ponekad nisu dovoljni. Činjenica da u samo četiri godine psihološko savjetovalište toliko poraste ustvari je pokazatelj da se svijest o značaju zaštite mentalnog zdravlja rapidno uvećava.
“Na primjer, koleginica Vanja Vukojević ima liste čekanja. Dječiji psiholog je deficitaran kadar, a potrebe su sve veće. Evo, danas je nazvao otac djeteta od osam godina. Prvi slobodan termin je u vrijeme kad je dijete u školi. On kaže da će pitati učiteljicu da dijete izostane. To znači da već gori. I, nažalost, ljudi se najčešće javljaju kad već gori. Vrlo mali broj slučajeva je da se jave prije. Pamtim slučaj djevojčice iz 8. razreda. Došla je, rekla da je njena drugarica bila kod mene i da je ogromna promjena primijećena u razredu nakon rada na njenom samopouzdanju. Ta drugarica joj se povjerila i sada bi i ona isto. Jer, kaže, uskoro će u srednju školu i želi da tamo drugačiji utisak ostavi odmah na početku. I tu onda ne treba mnogo. Kad je neko svjestan da mu treba pomoć, to je pola posla. S tim djevojčicama trebalo je tri do pet susreta. I to je divno. To je moja ljubav.”
A šta nije divno? Šta je suprotno od ovih slučajeva? Šta je teško?
Meni lično je najteže raditi s gubicima. Ostala sam bez oca u ratu i imala sam neprerađena traumatska iskustva o kojima ni sa kim nisam mogla pričati. Otac je poginuo na kraju rata. Mama se s tim teško nosila, nije preradila to nego je potisnula i bila je to tabu tema u kući. Od nje o ocu ništa nisam čula. Poslije, u odraslom periodu, išla sam kod bake i dede i kod stričeva da što više čujem o njemu, jer mi je to godilo uhu. Kroz psihoterapiju sam shvatila da sam i traumatizovana i sekundarno traumatizovana, kao i da to ne želim prenijeti na svoju djecu.
“Psiholuminis” je u maju započeo projekat “Prevencija sekundarne trauma kroz osnaživanje” koji je svojevrsni nastavak projekta “Sekundarna traumatizacija: Posljedice prošlosti ili izazovi budućnosti”. U pilot projektu iz 2019. godine Prijedor je bio jedina lokalna zajednica, a sada ih je još devet: Ribnik, Mrkonjić Grad, Glamoč, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac, Livno, Sanski Most i Ključ. Zašto ove teme?
“Činjenica je da smo duboko traumatizovano društvo s narativima koji kruže da je dovoljan mali okidač da se nešto desi, da ovdje nikad neće biti mira, da se nikome ne može vjerovati, da treba odavde ići. Uvijek se koja se loša namjera krije iza drugog, što proističe iz protektivne uloge roditelja, iz potrebe da zaštiti dijete, a ustvari je razvilo uvjerenja i stavove koji su itekako osuđujući, koji šalju poruku da nema povjerenja i kohezije i da uvijek treba biti na oprezu. Ljudi većinom govore da nisu slutili da će doći do rata, a kad se poljuljano ili izgubljeno povjerenje sretne s duboko traumatičnim iskustvom razumljivo je stvaranje takvih narativa, a oni itekako utiču na buduće generacije. To nam je bila polazna osnova prilikom kreiranja projekata još od tog pilota iz 2019. Okupili smo, s jedne strane, profesionalce koji se bave traumom i, s druge, deset mladih ljudi iz Prijedora (od 17 do 24 godine), dakle rođene nakon 1995. godine, koji nemaju direktno iskustvo rata, a indirektno imaju preko porodice, vršnjaka ili drugih socijalnih grupa. Uslov je da im je neko iz porodice na bilo koji način bio izložen traumatskim iskustvima u ratu (ranjen, zarobljen, izbjegao, zatočen, ubijen). Pribojavali smo se da li ćemo pridobiti eskperte (psiholozi, psihoterapeuti s dugogodišnjim iskustvom u radu s traumom), jer nisu ni honorari veliki, ali su svi reagovali pozitivno. Nadežda Savjak sada ima 65 godina i čitav radni vijek se bavi traumom, ali, kako kaže, nikad sekundarnom, te je i njima to bilo vrijedno iskustvo. Pošto je bilo više prijava nego što smo mogli primiti i pošto ih je bilo i izvan Prijedora, odlučili smo se povećavati i broj učesnika i teritorijalni obuhvat. I moram reći da smo iznenađeni odzivom.”
Kažete da su stručnjaci po prvi put pravili ulazne testove, skale koje nisu ranije postojale za ovu ciljnu grupu, tehnike, mjerne procjene i metodologiju za rad sa sekundarno traumatizovanim mladim ljudima, a da se, nakon što ste objavljivali razne faze projekata, počela javljati stručna javnost s područja bivše Jugoslavije. Koji su rezultati?
“Kod svih deset učesnika desile se promjene, uglavnom na ponašajnom planu. Jedan dječak, koji je bio radikalan u pripadanju vjerskoj zajednici, izašao je iz toga, upisao fakultet u gradu u koji je ranije mu bilo nezamislivo da ga posjeti, a kamoli da studira. Sad je treća godina psihologije. Program se sastojao od četiri radionička modula i kampova. U pitanju je bio veoma intenzivan rad tokom osam-devet mjeseci – individualni, grupni i s porodicom. Porodice su u početku bile u otporu, nisu htjele da učestuvju, kažu šta će njima to. Mi smo molili da nam daju samo jednu šansu, da dođu na samo jedno viđenje, da neće ništa izgubiti i da imaju pravo da odu. I došli su i svi su ostali. To je isto bilo, onako, iznenađujuće. Jedan mladić je bio aktivni vjernik, pa su mu na kampu drugi tražili mjesto za vjerski obred. U drugačijem okruženju možda ne bi, a možda bi se i podrugivali. Imali smo i jedno zasnivanje veze, međuvjerske, međuetničke. To je isto bilo simpatično. Roditelji su u početku imali otpora. Poslije, kroz psihoterapiju, više nisu. Već tad smo htjeli uključiti i druge lokalne zajednice, ali je počela korona, pa smo onda rad preusmjerili na profesionalce jer je teorijski dio moguće raditi online. Potom smo kad smo to završili ideja nam je bila da uključimo i druge lokalne zajenice mlade, ali krenula je korina i nije bilo moguće, a onda smo online. Odziv je bio nevjerovatan. Na poziv raspisan za 90 učesnika, prijavilo se 250, iz Hrvatske, BiH, Srbije, Kosova i Makedonije. To su psiholozi, psihijatri, socijalni radnici, pedagozi, ljudi iz pomažućih profesija, koji, pored osnovnog zanimanja, imaju i neki od modula psihoterpije i koji, direktno ili indirektno, rade s traumatizovanim osobama. Zbog tako velike zainteresovanosti, objavili smo i drugi poziv u nastavku projekta, za još 90 ljudi, kada se prijavilo 200. Sada oni u svojim lokalnim zajednicama imaju mogućnost za dalji rad, uz našu superviziju, a imali smo primjera, poput Brčkog, gdje je lokalna samouprava preuzela finansiranje rada s mladima putem modula razvijenih u ovim projektima. Sada nastavljamo, narednih 18 mjeseci, u tih devet lokalnih zajednica, gdje najprije idemo u obuku 28 stručnjaka, a potom u rad s 40 sekundarno traumatizovanih mladih kroz omladinske kampove i radionice.”
Osim projektnih aktivnosti, “Psiholuminis” ima i podršku Gradske uprave, a radite i na komercijalnoj osnovi. Nakon 14 godina rada u školama, uzeli ste neplaćeno odsustvo da biste se u cjelosti mogli posvetiti radu u psihološkom savjetovalištu u nevladinom sektoru. Sistemski ste porodični psihoterapeut i trauma savjetnik na trećoj godini edukacije za trauma terapeuta.
“Time želim da se bavim u budućnosti. U “Psiholuminisu” s klijentima rade i moja koleginica Zorica Railić Perić, porodični psihoterapeut, Vanju sam već spomenula, a kolega Branko Anđić je projektni koordinator. Mi sad, nakon četiri godine, nemamo dovoljno prostorija za rad. Saradnici su nam logoped Edin Bektić, defektolog Mladen Perišić, psihijatrica Jadranka Stanković, dječija psihijatrica Sanja Jarić Škrbić, a ideja je da primimo joj jednog psihologa ka-be-teovca (kognitivno-bihejvioralnog terapeuta). A imamo samo tri prostorije.”
Koje su potrebe ljudi najčešće? Ko vam se najviše obraća?
Mladi i parovi. Kod mladih su najčešće u pitanju anksioznost, depresija, granični poremećaj ličnosti (najčešće zbog lošeg odnosa s roditeljima koji imaju pretjerana očekivanja od djece, što dovede do toga da dijete potpuno iskrivi sliku o sebi i samopouzdanje mu bude ne dnu). U početku su, sjećam se, dolazile samo žene, a sad ima više muškaraca nego žena. Oni, generalno, ne znaju da se nose s emocijama. Mi smo u mentalitetu: nemoj plakati, nisi djevojčica. I onda, kad dožive veliku emociju, na primjer gubitak, ne znaju kako da se nose, pa reaguju na različite načine: anksiozno-depresivna stanja, problemi s kontrolom bijesa, narcisoidnost, impotencija. Kod ženskih osoba tu je i sklonost ka samopovređivanju ili ka društveno neprihvatljivim oblicima ponašanja – pretjerana seksualna aktivnost, droga alkohol, suicidalne ideje. Osjećaj nepripadanja ili nedovoljne prihvaćenosti rezultat je manjka komunikacije u porodici. Stvarati pozitivan model djeci obaveza je i odgovornost roditelja, a ne stvar dobre volje. Vremena nema, ali onoliko koliko ima, važno je da porodica troši kvalitetno. Javljaju nam se maloljetni. Kad im kažemo da moraju roditelji dati saglasnost, neki ih dovedu i nastavimo rad, a neki odu i ne dođu više.
A kod parova?
Najčešće su u pitanju loši partnerski odnosi. Često dođu roditelji po savjet kako da djeci saopšte da se razvode. Jednom je nazvalo dijete, 16 godina, roditelji u procesu razvoda bili, on ih okupio i inicirao psihoterapiju. Ima ljudi koji nastave dolaziti i nakon što riješei bazični problem, ali dalje žele pomoć i podršku struke. Ima koji dođu par puta i bude im dovoljno. Ima koji budu nezadovoljni pa pomoć potraže kod nekog drugog. Kod problema u partnerskim vezama uglavnom se žene prve javljaju. A onda kada partneru kažu da treba da dođu njih dvoje na psihoterapiju zajedno, muškarac dođe bezvoljno, sjedi na kraju kauča, gleda kroz prozor, ne želi komunicitati. Ima sporadično slučajeva da se jave zbog malih problema i to je super. To je lako riješiti, odlaze zadovoljni, presrećni. Nažalost, uglavnom dolaze kad već puca na sve strane, brak u krizi, gori. Ali opet i to je dobro, jer, čim su se odlučili da dođu po pomoć, možda nije kasno i imaju volju da poprave stvar.
Nosite li teret ličnog iskustva razvoda?
Kažu, muškarci uglavnom: nije svoj brak spasila, moj će. (smijeh) Kad klijentima kažem da sam razvedena, obično kažu da znaju, da su se raspitali. Dalje im kažem: vi meni dajte šansu, pa ćemo vidjeti šta će biti. Nekad se i razvedu. Imala sam jedan par koji je tu preda mnom donio odluku o razvodu. Dolazili su, mučili se, bilo je ljubavi, ali nije išlo. Sad su oboje u novim zajednicama i srećni. Ne treba brak ni čuvati baš po svaku cijenu niti razvod doživljavati kao katastrofu. Razvod može biti zona narednog razvoja, pa čak i kad su tu djeca. Danas me kćerka rasplakala, u školskom sastavu napisala da ima ultramoderne roditelje koji nisu više par, ali su i dalje roditelji i prijatelji. Odmah sam uslikala i poslala Miši (bivši muž i otac djevojčice).
Prošli ste i obuku za rad sa LGBT osobama.
Imam jedan par na terpaiji. Isti problemi kao i kod hetero parova – narušeno povjerenje i sve što uz to obično ide. Radila sam i s momkom koji nije znao kako da roditeljima kaže da je gej. Bilo je snažnih reakcija roditelja, ali sam ga na to bila pripremila. Poslije je nastavio dolaziti, da kod sebe to normalizuje, da ne znači da ga roditelji odbacuju ili ne vole, nego da ne znaju kako da se nose s tim saznanjem i sa svojim stavovima i uvjerenjima koji su duboko usađeni i treba im vremena da to prihvate.
Jesu li vam se javljali roditelji LGBT djece za pomoć kako da se iznesu sa saznanjem da im dijete odudara od hetero normativa?
Ne nisam imala tih slučajeva. A dobrodošli su i pozivam ih da se slobodno jave. Ja sam sretna ako upravo mladi reaguju. Kad sam radila u srednjim školama, imala sa dosta djece koja su se izjašnjavala kao biseksualci, pa jesu, pa nisu, pa ovo je, pa ono je. Još su u procesu traženja, ali je dobro da o tome slobodno razgovaraju, da prihvataju jedni druge. Kad sam ja bila đak, bilo je nezamislivo o tome pričati otvoreno. A sada uveliko koriste termine. I ja s njima učim te termine, simpatični su kako to sve objašnjavaju.
