Kad sam pročitala da je najveći jaz u razlikama u platama u Evropi u Bosni i Hercegovini, gdje žene zarađuju samo 54% onoga što njihove kolege muškarci zarađuju, moja prva pomisao je bila da bi tom činjenicom bila zgrožena među prvima – moja baka.
Ona je odrasla u eri jugoslavenskog socijalizma, u vrijeme kada su žene preplavile tržište rada i pohađanja univerziteta, po prvi put. Ona je svjedočila nezamislivom društvenom napretku koji se dešavao u samo nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata – pridružila se Antifašističkom frontu žena (AFŽ), volontirala na radnim akcijama, školovala se za medicinsku sestru i dobila posao u drugom gradu, gdje je dobila svoj vlastiti stan i zarađivala više nego njen bivši muž tokom svoje karijere.
Imajući na umu napredak koji se dešavao tokom socijalizma, još više iznenađuje činjenica da tranzicija nakon ovog rata na tržišnu ekonomiju nije značajno unaprijedila rodnu ravnopravnost. U Bosni se jaz u platama zapravo znatno povećao tokom tranzicije. Danas, žene zarađuju 6 posto manje u odnosu na muškarce nego u doba socijalizma. Zašto je ravnopravnost žena pretrpjela toliko u bosanskoj nedođiji post-socijalizma?
U 2015. godini procjena rodne nejednakosti u plaćama, prema izvještaju Svjetske banke, podupire tvrdnju da “društvene vrijednosti u BiH i dalje ostaju konzervativne, kod većine muškaraca i žena u ispoljavanju tradicionalnih percepcija rodnih uloga.” U izvještaju se tvrdi da poslijeratni zakoni i institucionalne mjere u cilju rodne ravnopravnosti “još nisu u potpunosti uspješne u stvaranju drugačijih stavova prema ženama i njihovoj tradicionalnoj ulozi u društvu“, ukazujući na postojanje patrijarhalnih vrijednosti i zaostavštinu komunističkog poretka kao ključne prepreke za razvoj ženskih prava i generalno njihovih mogućnosti.
Ono što studije poput ovih nameću kao zaključak, jeste ideja da će ženska prava procvjetati onog trenutka kada ostavimo tradicionalno regresivne vrijednosti po strani, te da će se tranzicija iz socijalističkog perioda privesti kraju. Ovo bi moglo imati smisla, ako sagledamo činjenicu da Slovenija, kao post-jugoslovenska država koja je ušla u EU i efikasno završila svoj prelazak na tržišnu ekonomiju, ima najniži jaz u platama u Evropi, gdje žene zarađuju tek nešto više od 3 posto manje od muškaraca.
S druge strane ipak, postoje ogromni dokazi da jaz u platama nije u korelaciji sa pomenutom tranzicijom. U bogatijim dijelovima Jugoslavije, poput Slovenije, koja je imala više stope zaposlenosti i dobro razvijen sektor usluga, jaz u platama je uvijek bio niži nego u siromašnijim republikama poput Bosne ili Kosova. To nam ukazuje na dvije ključne stvari: rodne nejednakopravnosti kojima svjedočimo danas u BiH imaju iste strukturne korijene kao u doba Jugoslavije, s razlikom da se to posebno negativno odrazilo sa ratnim razaranjima i neoliberalnim ekonomskim politikama u poslijeratnom periodu.
Ekonomija postsocijalizma
Bosna i Hercegovina ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti u Evropi – 27,5 posto u 2014. godini, uz nezaposlenost mladih od 58 posto u 2016. godini, kao i povećan rast sive ekonomije (procjene se kreću oko 30-50 posto BDP-a). Mnogo toga može se pripisati zaostavštini pljački koje su započele u ratu 1992.-1995., te uništenja fabrika i infrastrukture. Pored toga, kritičari upozoravaju na ubrzane poslijeratne privatizacije i nedostatak regulacije od strane države predatorskih postupaka lokalnih političkih elita, čije pljačke državne imovine su započele još za vrijeme rata.
Bosna i Hercegovina je među najviše rangiranim neravnopravnim državama u cijelom regionu, uz značajne razlike između urbanih i ruralnih krajeva i stanovništva koje tu živi. Prema prvom poslijeratnom popisu stanovništva (iako su njegovi rezultati osporavani), broj stanovnika je pao za 20 posto u posljednjih 25 godina, što je najveći pad u Bosni i Hercegovini za više od jednog stoljeća, a najveći pad u regionu, gdje se za mnoge pretpostavlja se da su emigrirali upravo iz ekonomskih razloga.
Generalno, proračuni vezani za jaz u platama uzimaju u obzir direktnu diskriminaciju (žene su manje plaćene za istu poziciju koje rade muškaraci), segregaciju na tržištu rada (kao i veliku zastupljenost žena u manje plaćenim sektorima, kao što su službe, javna uprava, zdravstvo i obrazovanje), nedostatak žena na višim pozicijama i teret neplaćenog rada u skrbi (koji je nesrazmjerno prepušten ženama). Ovi faktori su nedvojbeno još pogoršani u BiH zbog trenutne ekonomije (koja je još ohrabrila rodne podjele rada) i neuspjeha poslijeratne države za pružanje adekvatnih usluge i servisa.
Žene čine 45 posto nezaposlenih od ukupnog stanovništva, ali također čine 62 posto od “neaktivne radne snage”, od kojih su mnoge domaćice ili neplaćene za svoj rad u domaćinstvima i skrbi oko porodice. Žene također čine 68 posto onih koji su registrovane kao zaposlene u porodičnim obrtima bez redovnih plata. Mnoge žene nisu uopšte ohrabrene da se pridruže tržištu rada, a one se čak i ne broje u sveukupnoj stopi nezaposlenosti. Iako je izuzetno teško izračunati, prema istraživanju iz 2016. godine o radnoj snazi u BiH, dokazano je da žene čine 67,9 posto neplaćenog rada u domaćinstvu, uključujući rad u poljoporivredi, koja je postala još važnija privredna grana u nedostatku industrijskog rasta. Rodni jaz u platama (a i stopa nezaposlenosti) bi bez sumnje bila mnogo veća da su „neaktivno radno sposobno stanovništvo“ i neplaćeni ženski rad u kući i u poljoprivredi uračunati u ove brojke.
Socijalistički patrijarhat
Prava žena u Jugoslaviji su doživjela ogroman napredak nakon Drugog svjetskog rata, uključujući i sticanje pravne jednakosti, pravo glasa ali i korištenje ženske radne snage u rekordnom broju zbog brze industrijalizacije i izgradnje. U 1945.-oj godini jugoslovenske žene su bile masovno neobrazovane, gotovo 85-90 posto nepismenih, ekspolatisane u kućnom, poljoprivrednom i industrijskom radu, zarobljene u patrijarhalnim režimima porodice i uz potpuni nedostatak feminističke svijesti. Sa dvostrukim ciljem stvaranja novih socijalističkih subjekata i ekonomski nezavisne žene, AFŽ je pružao kurseve opismenjavanja i provodio aktivnosti na edukaciji žena o kulturnim i društvenim pitanjima. Također su preuzele važnu ulogu u skrbi i odgoju djece kao kućnog rada, kako bi omogućile tadašnjim ženama veću ulogu u ekonomskom i političkom životu zemlje.
AFŽ je ukinut 1953. godine, sa idejom da su ženska prava dio klasnih prava te da je emancipacija žena više ili manje ‘završena’ i da se njihova prava mogu rješavati Zakonom o radu.
Rad je bio u središtu života žena u socijalizmu. Godine 1980. više žena je bilo zaposleno u socijalističkoj istočnoj Evropi nego u zapadnoj Evropi. Radna mjesta kao što su fabrike su bile te koje su ženama pružale sigurnost u vidu sigurnog stanovanja, brige o djeci, zdravstva, hrane i socijalnih davanja generalno, ali su bile i svojevrsne baze i prostor za druženje i izgradnju prijateljstava i zajedništva.
Prema međunarodnim standardima, razlike u plaćama između muškaraca i žena bile su izuzetno niske. Međutim, rodna segregacija u radu i poslovima je bila vrlo jasna. Žene su pozicionirane u područja nisko plaćenih poslova, kao što su niskokvalifikovani („bijeli-okovratnici“) poslovi i usluge, kao i u ekonomski neprivilegovanim industrijskim sektorima poput tekstilne industrije dok je izuzetno nizak postotak žena bio na visoko pozicioniranim menadžerskim ili političkim funkcijama.
Iako je socijalistička ideologija tradicionalno smatrala da će ulazak na tržište rada ženama pružiti veću moć u njihovim nastojanjima da insinstiraju na pravičnoj podjeli rada u domaćinstvu, ipak teret neplaćenog rada u domaćinstvu nikada nije nestao. Iako je sistem brige o djeci u Jugoslaviji ostao velikodušan, različite strategije upravljanja dvostrukim teretom (rada i kućnog rada) i dalje su ostale široko rasprostranjena. Bilo je uobičajeno živjeti sa starijom ženom u domaćinstvu, sa majkom ili svekrvom koje bi značajno doprinosile u pogledu pomoći oko djece i kućnih poslova.
Socijalizam na kraju nije bitno poboljšao rodnu dinamiku moći u privatnoj sferi života – briga i staranje od drugima, kao i kućni rad i dalje su ostale dužnost žena, koje su više vođene idejom ‘normativa ljubavi i dužnosti, a ne ‘zakonskim regulativama’. Iznenađujuće, iako su stavovi o rodnoj ravnopravnosti pozitivno uticali na urbanizaciju, obrazovnje i profesionalna postignuća žena, patrijarhalni stavovi u privatnoj sferi i dalje ostaju uticajni.
Katastrofalne posljedice rata 1990-ih su dodatno ukorijenile tradicionalne rodne norme te dovele do značajnog nazadovanje prava žena. Zaista, rodne ‘društvene vrijednosti’ koje su prisutne danas, djelovale bi vrlo nazadno u periodu prije rata. Oni su u velikoj mjeri rezultat agresivnog nacionalizma, ratova 1990-ih godina, koji u prvi plan stavljaju militarizovanu muškost, „lov na vještice“ istaknutih intelektualki, politike protiv abortusa, cementiranje rodnih normi i uloga kao i masovno seksualno nasilje. Kako što piše Cynthia Enloe – “patrijarhalne strukture privilegija i kontrole koje karakterišu društva pogođena ratom, imaju tendenciju da žive i u u poslijeratnom periodu.”
Obaveza brige u državi koja propada
Feminističke autorke tvrde da je međunarodna ekonomska intervencija nakon rata negativno utjecale na ženska ljudska prava. Vanessa Pupavac tvrdi da je erozija države, zajedno sa masovnim privatizacijama (što je rezultat međunarodnih ekonomskih mjera) učinila žene posebno ranjivim. Sa smanjenim ekonomskih prilika dolazi do smanjenja ekonomske nezavisnosti za žene – i nasljeđe korupcije i „veza“ je dovelo do toga da žene zavise od drugih članova porodice.
Istorijski dobre usluge socijalne zaštite od strane države rapidno propadaju – iako država izdaje relativno visok iznos (4 posto BDP-a) na svoj sistem zaštite, samo 17 posto od toga dođe do najsiromašnijih slojeva društva – koji u porastu nezaposlenosti rapidno rastu. Veliki postotak stanovništva živi u stanju teškog siromaštva, oslanjajući se na niz mehanizama preživljavanja u odsustvu adekvatne podrške države.
Nesposobnost države da pruži adekvatne i pristupačne usluge za dugoročnu njegu, brigu o djeci i brigu o starijim članiovima društva, su jednako zabrinjavajuće. U nedostatku usluga, teret tih dužnosti pada na žene, koje često žrtvuju plaćeni posao kako bi bile na raspolaganju članovima porodice. Neplaćeni rad žena za staranje o članovima porodice najviše doprinosi velikom jazu među platama kao i ekonomskoj nejednakosti između muškaraca i žena, koji je samo nastavak obrasca siromaštva, koji se za žene nastavljaju i kasnije u njihovim životima.
Zbog nedostatka adekvatne podrške za porodilje i brige o djeci, žene češće napuštaju poslove zbog rađanja, brige o djeci i brige o starijim članovima porodice. Dok majke dobijaju određeni nivo kompenzacije od države u obliku malih novčanih naknada, ostale koje ne mogu raditi radi dugoročnog izdržavanja i staranja o bolesnim ili starijim članovima porodice ne primaju nikakvu podršku ili priznanje. Ova nejednakost u radu i priznanjima i beneficijama, dovodi do povećanja siromaštva, što zauzvrat iznova vodi do rodne neravnopravnosti.
Paradoksi u obrazovanju i ženski posao
Postoji očigledna polarizacija između bosanskih žena koja blisko prati podjele urbano/ruralno u smislu nejednakosti u prihodima. S jedne strane, mnogo je veći postotak žena nepismeno (5 posto) ili imaju zavšeno samo osnovno obrazovanje. Dok muškarci i žene imaju jednak nivo završenih diplomskih i postdiplomskih studija i dalje je duplo više žena ima završenu samo osnovnu školu ili manje od toga.
Međutim, trenutno više žena pohađa studije u odnosu na broj muškaraca, a njihova stopa upisa raste brže. Žene s višim nivoom obrazovanja imaju veći udio na tržištu rada. To ukazuje na činjenicu da se žene vraćuju više na studije, ali isto tako da su žene na selu skoro u potpunosti zapostavljene. Žene su i dalje brojnije od muškaraca na studijama za obrazovanje, umjetnosti kao i na humanističkim i društvenim naukama, pravu i medicini, a tradicionalno ‘muško’ područje studija, kao što su inženjerstvo, je nauka kojom i dalje dominiraju muškarci.
Ključno je, međutim, da su žene i dalje van najvišeg stepena obrazovanja. Iako je više žena nego muškaraca sa diplomskim i magistarskim studijama, muškarci su ipak brojniji od žena kada je u pitanju doktorski studij. Zaista, žene su brojnije od muškaraca kao nastavnice u predškolskim, osnovnim i srednjim školama, ali su u manjini u poređenju sa muškarcima koji zauzimaju pozicije u nastavi visokog obrazovanja i na univerzitetima. Uprkos činjenici da je više žena nego muškaraca na završnim godinama studija, žene u akademskim krugovima će prije dobiti posao kao istraživačice, saradnice u nastavi i druge vrste tehničkog i pomoćnog osoblja – a ne kao profesorice.
Korak unazad
Tranzicija BiH na tržišnu ekonomiju, koja već dugo traje i vođena je pod nadzorom međunarodne zajednice, ne samo da nije uspjela postići rodnu ravnopravnost, već nije uspjela ni sačuvati dobivena prava žena iz vremena socijalizma. Uvažavajući činjenicu da su patrijarhalne strukture bile snažne i tokom socijalizma, promjene koje su tad nastale su bile zapanjujućih razmjera i uticaja.
Jedan od razloga zašto je poslijeratni poredak učinio tako malo za unapređenje prava žena je činjenica da se nije suočavalo sa “društvenim vrijednostima” koje se tiču rodne ravnopravnosti i znatno je nazadovalo zbog intenzivnog patrijarhalnog modela opstanka, nacionalizma i rata koji je okarakterisao raspad Jugoslavije.
Drugi razlog je da je primarni strukturalni jaz u plaćama – neplaćeni kućni rad, njega članova porodice, segregacija na tržištu rada, kao i patrijarhalne norme koje normalizuju sve navedeno – još više došao do izražaja sa rasturenom ekonomijom uzrokovanom brzom poslijeratnom privatizacijom i tajkunskim kapitalizmom koji karakterizira BiH ekonomiju. Sve u svemu, tranzicija je ostavila plaću žena u odnosu na muškarce, uglavnom nepromijenjenu u odnosu na bivšu Jugoslaviju, dok rastuće siromaštvo ima negativne efekte uglavnom na živote žena i posebno njihovu egzistenciju.
Drugačije budućnosti
Ne samo da su mnoga od prijašnjih nezamislivih pravnih i socijalnih dostignuća iz vremena bivše Jugoslavije izgubljena (posebno za brigu o djeci i reproduktivnim pravima), ali rodna ravnopravnost (barem teoretski) više nije dio vladajuće ideologije u zemlji.
Ako je Drugi svjetski rat i brza obnova nakon rata, moglo osloboditi žene iz patrijarhalnih okova u tako kratkom vremenu, katapultirajući žene u ekonomsku i političku sferu, legitimo je pitanje zašto u ovom poslijeratnom periodu nije bilo sličnih transformacija. Činjenica da je Bosna doživjela takve radikalne feminističke smjene u svojoj istoriji, treba da se suoči sa idejom da problem danas leži isključivo u „tradiciji“.
Umjesto toga, degenerisano stanje odnosa rodne moći je normalizovano kao ‘tradicionalni’ problem bosanske kulture od strane svojih građana i međunarodne zajednice. Bilo koji poslijeratni poredak koji želi da teži ka rodnoj ravnopravnosti mora početi tamo gdje je socijalistički feminizam stao – i nastaviti dalje ka ravnopravnijem i pristupačnijem ekonomskom modelu.
Tea Hadžiristić radi kao istraživačica i spisateljica u Torontu. Magistrirala je međunarodne odnose na London School of Economics, a osnovne studije, političke nauke, završila je na University of Toronto.
