Ka novim mapama Svijeta

Deset filmova kojima je zajedničko da se na razne načine i uz kritički, a katkad i humoristički, bave historijom publici je ponuđeno u okviru specijalne programske sekcije nazvane Historija, inače: Kritičke kartografije. Jedan film je veoma dugačak, jedan dugometražni, dva su trajanja od oko sat vremena a šest je kratkometražnih. Najčešće su dokumentarni, često edukativni, ponekad satirični, eksperimentalni, osobni ili potpuno promatrački – u svakom slučaju, osvjetljavaju povijesne momente sa raznolikih strana i nerijetko ih krasi jak autorski rukopis. Poveznicu čine propitivanje povijesti iz sadašnje perspektive i promišljanje kakav i koliki je njen utjecaj na današnje misli, živote, filozofije…

Prvi film koji će biti prikazan u okviru sekcije je petnaestominutni monološki elaborat o jedinstvenom zdanju Haskel Free biblioteke i operne kuće na granici između SAD i Kanade. Građevini koja se nalazi na 45. paraleli jednako se može pristupiti iz obje države i sve dok izađete u onu državu iz koje ste došli nikome nećete biti sumnjivi. U čudnim recentnim vremenima služila je u različite legalne, polulegalne i nelegalne svrhe. Kontradikcija između granica i zakona dvaju država inspirirala je redatelja da ovo mjesto poveže sa više nemilih događaja koji su se dešavali sa dvije strane različitih granica kumulirajući dilemu po kojem zakonodavstvu suditi ubojstva. I dešavanja i dileme brzo i elokventno iznosi narator, film se zove 45. paralela a autor je Lawrence Abu Hamdan.

Eksperimentalni kratki film Assafa Grubera Nikad se ne vraćaj (Never come back) preispituje različite percepcije umjetnosti. Gologuzi harmonikaš čija tugaljiva, piskutava harmonika zvučno prati cijeli film, traži inspiraciju u muzejskom skladištu slika i skulptura. Kao u zatvoru, na sve strane su rešetke i on prilazi različitim odjeljcima izvlačeći ulja na platnu i premještajući skulpture, tražeći ono besmrtno djelo koje će ga potaknuti na sviranje. Ko traži taj i nađe, tako da se tugaljivo piskutanje lagano pretvara u melodiju i uskoro prepoznajemo nekada veliki hit Voyage, voyage od Desireless. Kako li je, i da li je, tekst ove pjesme povezan sa slikama zatočenim u skladištu?

Kroz telefonske razgovore oca i sina koji se često prekidaju uslijed loše veze saznajemo o životnim putevima Sirijaca Khaleda Abdulwakeda, redatelja filma Podloga (Background), i njegovog oca Saadallaha. Na ekranu je najčešće proces digitaliziranja starih očevih fotografija i ubacivanje očevog lika u ovovremene fotografije i, tu i tamo, prizori neba ili krajolika. I otac i sin su se, u razmaku od 6 desetljeća, obreli u Njemačkoj, na studiju – otac kao mladić željan znanja koje bi kod kuće rado koristio u naftnoj industriji, a sin kao izbjeglica čija je jedina želja da izbavi starog oca iz zemlje u kojoj hara rat. U nastojanju da mu priskrbi azil, sin obilazi gradove i ustanove u kojima je otac živio i studirao i redovito ga obavještava o nalazima. U ovom se procesu otkriva bogat arhivski materijal koji svjedoči o zaboravljenom vremenu kada su napredne države pomagale studentima iz onih siromašnih da steknu stručno obrazovanje, nauče jezike i vrate se u svoju zemlju. Razgovore pune tuge i ljubavi prekidaju detonacije a gledatelju je ostavljeno da sam zaključi o tome kako bi priča mogla završiti.

U samotnom pravoslavnom manastiru na Atos planini redatelj Neritan Zinxhiria našao je čudesno blago – kolekciju staklenih fotografskih ploča koje je jedan od monaha napravio početkom dvadesetog vijeka. Neko od rijetkih posjetitelja ovdje je zaboravio kameru a redovnik Prokopius, koji je tu bio na cjeloživotnoj službi, fotografirajući prizore iz redovničkog života stvorio je svjedočanstvo o davnini čiju je vremensku udaljenost teško pogoditi. Zinxhiria je slične prizore, jer u manastiru Simonopetra vrijeme kao da stoji, snimao super osmicom i po povratku svoje dojmove sa meditativne pustolovine uobličio u kratki film Svjetlo svjetla (Light of Light). Kombiniranjem nekih od 3000 sačuvanih i restauriranih fotografskih ploča i vlastitih snimaka napravio je crno-bijelu priču o bezvremenosti duhovnog života.
Mila Zhluktenko i Daniel Asadi Faezi snimili su kratki promatrački film Buđenje u tišini o ukrajinskim izbjeglicama koje su našle utočište u Njemačkoj. To su mahom žene, djeca i starci nesposobni za ratovanje. Oni istinski čeznu za članovima obitelji, krajevima koje su napustili i zvucima iz domovine. Čežnja se prelama kroz telefonske razgovore, dječje želje i strahove odraslih. Mališani uče njemački jezik te, kako je izbjeglički centar smješten u nekadašnjoj kasarni, uspoređuju prizore iz Drugog svjetskog rata naslikane na zidovima kasarne sa onima kod kuće i zaključuju da baš i nema neke suštinske razlike.

U istoj sekciji je još jedan kratki film koji propituje izbjegličke teme, ovaj put sa aspekta pokušaja izražavanja emocija na novom jeziku. Radi se o Ukrajinki koja učeći portugalski jezik traži načine da se izrazi ne samo riječima nego i slikama, video snimcima časova portugalskog i sjećanjima. Jezička barijera pokreće kreativnu stranu redateljice Daryne Mamaisur pa stvara kolaž od sličica iz nečega što sliči bukvaru za odrasle dok se prisjeća života u Kijevu i otkriva značenja riječi na novom jeziku. Video esej O Fumo do Fogo (Smoke of the fire/Vatreni dim), kako autorica kaže, posvećen je svima onima koji ostanu bliski uprkos udaljenosti.
I kratki film Karle Crnčević Divlje cvijeće povezan je sa ratom i izbjeglištvom a nastao je od digitaliziranog snimka koji je VHS kamerom napravio njen otac kada je prvi put posjetio ratom opustošenu kuću u selu Radovčići iz koje je obitelj izbjegla u proljeće 1992. Interesantan je početak filma u kojem klikovi miša na digitalnoj mapi zapravo odgovaraju koracima, koracima kojima se i autorica i njena obitelj vraćaju svom domu i zaustavljenom životu. Dok radi na filmu, autorica telefonski razgovara sa ocem koji se gotovo ničega od snimljenih prizora ne sjeća. Koliko je ljudsko sjećanje varljivo i koliko su nam potrebni materijalni dokazi da zaboravljanjem želimo potisnuti bolne momente, čak i kada su povezani sa onima koji prkosno slute novi početak kao što to ovdje čini divlje cvijeće rascvjetalo na zgarištu?

O nedavnoj historiji balkanskih zemalja govori i film Prizvan i pozvan koji su zgotovili Luka Papić i Srđa Vučo. Srećemo se sa povijesnom satirom ili političkom komedijom koja portretira, pardon, ironizira, pet predsjedničkih kandidata-autsajdera na prvim višestranačkim izborima u Jugoslaviji 1990. godine. Autori su upotrijebili gomilu autentičnih snimaka te ih konfrontirali sa aktualnim izjavama kandidata. Sa tridesetogodišnje distance lako se smijati ljudima koji su jedino sami sebe shvaćali ozbiljno, a smijat ćete se sigurno. I da, na prvu je ovaj film smiješan. Ali brzo se u svijesti pale lampice koje vele da bauk nacionalšovinizma itekako hara istim prostorima i danas pa se pitate da li se išta promijenilo i, ako jeste, kojim su pravcem išle promjene – na bolje, ili na gore? Biserka među biserima, samodeklarirana pjesnikinja Ljiljana Čuić, izjavit će: „Ja volim da isplivam iz bujice. Mada ne znam da plivam. Razumeš?“ Razumete?

Najdulji u sekciji je kompleksni eksperimentalni film Dijagonalna sila (La force diagonale) koji potpisuju Annik Leroy i Julie Morel. Zahtjevan je za gledatelja jer traži snažnu koncentraciju i mogućnost da se brzo adaptira na dva različita dijela filma od kojih prvi sadrži četiri teške ljudske priče a drugi je mnogo više filozofski. U prvom dijelu ljudi različitog porijekla, godina i spola, koji su imali teška i obilježavajuća životna iskustva, govore o tome kako su spoljni konflikti utjecali na njihova unutarnja previranja i promjene. Drugi dio posvećen je filozofiji Hannah Arrendt a ispričan je mnogim glasovima koji čitaju njena pisma, bilješke i osobna previranja te pokretom i glumom Claire Vivianne Sobottke. Film se suštinski bavi pitanjima banalnosti, ljudske gluposti i nesposobnosti (ili nedostatka želje) da razumiju druge/drugačije kojoj se suprotstavlja sposobnost pojedinca da ponovo počne i da nađe nove motive i načine za opstanak, i više od pukog opstanka. Ponesite odmornu, pametnu i otvorenu glavu na projekciju, trebat će vam.

Posljednji na programu i film koji će zatvoriti ovogodišnji Pravo ljudski festival je El Shatt – nacrt za utopiju Ivana Ramljaka. Pun nježnosti i topline prema likovima – sudionicima dalmatinskog zbjega u Egipat nakon kapitulacije Italije i njihovim sjećanjima, redatelj se pozabavio rekonstrukcijom dešavanja o kojima je čitao u dnevnicima svoga nona. Puštajući preživjele logoraše da nesputano plove sjećanjima, redatelj njihove glasove stapa sa crno-bijelim foto i filmskim zapisima iz davnog doba koje su obilježili humanizam, zajedništvo, radišnost, dobronamjernost, kreativnost, pa i humor. Mladost je uvijek lijepa, čak i kad je ratna, pa tako i u pamćenju, što više vrijeme ostavlja sigurnu distancu između onda i sad, ostaju lijepi momenti a one teške pozlaćuje patina zaborava. Kako ni u današnjoj Hrvatskoj, ni na mnogo širem polju od jedne male države, doba utopijskog komunizma ostvarenog u El Shattu nije u milosti, bavljenje nečim što bi moglo biti kad bi čovječanstvo slijedilo manje prizemne ideje od onih koje danas slijedi ima ne samo umjetničku već i povijesnu vrijednost.
Program je bogat i sigurno ćete u njemu naći nešto što vas zanima pa vas pozivamo da nam se pridružite u praćenju programske sekcije Historija, inače: Kritičke kartografije. Možda kartografsko izučavanje i pisanje novih mapa svijeta čeka upravo vaš doprinos.

Facebook
Twitter
LinkedIn