Osmi je mart i ja ribam wc šolju. Iako nas živi petoro u ovoj kući i svi kenjamo u nju, ja je jedina ribam. Ne znam čime sam zaslužila tu privilegiju, ali to muškarci ne rade. Kaže mi muž da je ne ribam danas jer je 8. mart. Dušica, kako je pažljiv! Jednostavno imam ostatak godine da ribam govna jer sam rođena za to rodivši se sa pizdom među nogama. Na tu moju oštru opasku je zanijemio i izgubio se junački iz mog vidokruga.
Šta li mi je kupio ove godine? Ako je stavio mašnu na još jednu tavu, dobiće tattoo tavinog dna po sred čela. Dokle više, ženski robovi? Zna li ijedna od vas šta 8. mart u stvari znači?
Za šta su se žene vijekovima prije nas borile i izborile? Da li su se zbilja izborile i šta žrtve pojedinih nama predstavljaju? Većina nas i nema pojma o njima. Ne znamo šta su nam to poklonile boreći se za nas glupače koje i dalje ne koristimo rezultat njihove borbe u punoj snazi. Znamo li šta stvarno znači ekonomska, politička i socijalna neravnopravnost žena i muškaraca? Sad kad je zakonski imamo, a ne koristimo je kako treba, jesmo li to krive mi ili muškarci što smo i dalje robinje pod velom prividnih prava i modernog doba?
Pitam se da li bi se Klara Cetkin stidjela danas nas koje imamo toliko prava za koje se ona izborila, a ne koristimo ih u potpunosti. Mislim da mnoge od nas nisu svjesne kako je to ne moći se školovati, baviti poslovima kojima bismo htjele, ne moći glasati, morati slušati djeda, tatu, muža i klimati glavom, biti smatrane za niža i gluplja bića samo zato što nosimo sise. Jesmo li zbilja svjesne koliko moći smo dobile nakon vijekova i vijekova robovanja i borbe da nas priznaju kao ljudska bića?
Koliko sufražetkinja je hvatano i zatvarano da čame u zatvorima samo što su rekle glasno: „Da, mi imamo mozak i hoćemo da ga koristimo! Hoćemo da odlučujemo o stvarima koje se tiču cjelokupnog društva jer smo mi njegov veliki dio!“
Strašna je činjenica da se ovaj dan koji danas olako shvatamo počeo obilježavati tek u prošlom vijeku. Tako blizu! Tad smo dobile trudničko bolovanje, dobile pravo da budemo plaćene kao muškarci za isti posao, iako se to u većini slučajeva ne poštuje ni danas, dobile pravo glasa i ostale povlastice. Žene su počele da pokazuju da nisu samo za kuhinje, da nisu komad namještaja koji je namijenjen samo za kuću. Shvatite da se ta pobjeda slabijeg pola nije desila odjednom niti istovremeno u svim dijelovima svijeta i zapitajte se koristite li plodove teške borbe hrabrih žena iz prošlosti potpuno.
Naravno, vi ste i dalje robinje i žao mi je ako se zavaravate da niste. Na to ste same pristale. Svaki put kad miješate neko varivo, perete prljave gaće vašeg đuvegije, brišete guzice svojoj dječurliji, radite za minimalac, napuštate fakultet zbog trudniće ili udaje, brišete suze jer vas je ljubav vašeg života udarila, dočekujete muža koji se vraća iz kafane ili od druge žene, sve to radite same i još mnogo toga i trpite, trpite jer ste žene i tako morate, pokušajte zavrnuti rukav i dići pesnicu i zapitajte se zašto ste na to pristale! Treba spaliti sve ruže i karanfile kojima nas kite oni koji nose ponosno kite jer oni i ne znaju šta ovaj dan znači niti da to nije samo jedan dan, da su to svi dani u našim životima. Ta mi smo vas sve rodile, nabijem vam karanfil u dupe!!!
Dok držim wc četku u ruci, zavrnutog rukava i stisnute pesnice, pitam samu sebe koji je meni đavo!
Predajem tu štafetu svom iznenađenom mužu u ruke i pokazujem mu šta znači ravnopravnost. Izvoli, dragi, ribaćemo govna zajedno!
