Oni su krivi, a mi smo fini

|

Blog | Dešavanja | Kultura sjećanja

“Zbog prestupa se ne vrijedi kajati, već treba učiniti jedno dobro djelo više” – Fridrih Niče

Turbulentan život u zemljama bivše Jugoslavije odavno je postao rutina. Problemi koji zaziru u sve sfere društva, nagomilani su, i taj trend se nastavlja. Neminovno je unaprijediti ekonomiju, poboljšati kulturu i umjetnost, osavremeniti putne komunikacije. Ono čemu ne pridajemo pažnju, a što indirektno utiče na prethodne segmente, predstavlja suočavanje sa prošlošću. I to ne bilo kakvo, već adekvatno, istinsko, empatično.

Posljednje sudske presude, po ko zna koji put, su uzburkale strasti na brdovitom Balkanu, usljed kojih će ovaj prostor zasigurno još dugo nositi epitet “bure baruta”. Iako se presude odnose na prošlost, osnovna srž problema leži u sadašnjosti, a samim tim će ostaviti posljedice i na budućnost.

Naime, ono što se uzdiže kao problematično u svim ovim događajima je pogrešno percipiranje javnosti. Po nekom logičnom pravilu, krivične presude su direktno usmjerene protiv pojedinaca, nezavisno o kakvoj vrsti zločina je riječ. Zašto su bh. narodi skloni poistovjećivati se sa tim pojedincima i uživati ulogu žrtve?

Krivica je lična stvar, a odgovornost kolektivna. Kakva odgovornost?

Odgovornost u smislu distanciranja od negativnih ličnosti koji su u naše ime činili okrutne, nehumane poteze. Saosjećanje sa onima koji su stradali “u naše ime”. Jer, ako si iz Bosne i Hercegovine, a pri tome si konstitutivan, budi svjestan da su određeni pripadnici tvog naroda počinili ratne zločine.

Druga bitna karika je svijest da je tvoj narod ubijan i protjerivan, ali toga smo svi svjesni, jer je lakše priznati i sebi i drugima. Recept za harmoničnu atmosferu među bh. različitostima, kojima se većina nas ponosi, možda leži baš u ovom poimanju prošlosti.

A, kada je vrijeme za generalizovanje i djelovanje u ime cijelog jednog naroda? Kod suočavanja, sjećanja i progresivnog razmišljanja. Najispravniji vid suočavanja sa prošlošću je onaj lični, u kom svaki pripadnik najprije kritikuje “svoje”, pa onda ostale. Ujedno i najteži, jer društvo nije naviklo biti samokritično.

Greške pravimo percipirajući kontroverzne ličnosti kao heroje, pod onom čuvenom “Heroj, a ne zločinac!”. Kako smo svakodnevno bombardovani medijskim naslovima o tome, neminovno je biti upoznat sa ovakvim osobama.

Ali, s druge strane, porazno je ne znati za one koji su stradali braneći zdravorazumske i pacifističke vrijednosti. Posljednjih godina javnost je upoznata sa (istinskim) herojskim djelima Trebinjca Srđana Aleksića i Sarajlije Gorana Čengića. Njihov čin je pokazao da su tolerancija i suprotstavljanje nasilju i u najtežem periodu mogući. Nažalost, sa smrtnim posljedicama.

Koliko vremena treba proći da šira javnost upozna Lazara Manojlovića, učitelja iz Bijeljine koji je  spašavao Bošnjake iz ratom zahvaćene Bijeljine, Refika Višću, koji se suprotstavio maltretiranju srpskih zarobljenika u Zavidovićima ili Neđu Galića iz Ljubuškog, koji je nehrvatskom stanovništvu davao lažne isprave kako bi se spasili od logora i moguće egzekucije?!

Komentari