Ustav Bosne i Hercegovine, odnosno dokument s rupama bez dna, posljednjih se mjeseci beskrupulozno reanimira u našoj domovini, više nego ikada od samog potpisivanja Daytonskog sporazuma. Citira se, (re)interpretira, kontekstualizira. U nepresušnoj pohoti za nacionalističkim retorikom i huškačkom politikom, zarad ostvarivanja političkih poena, ljudska prava i osnovne slobode su ponovno zadnja rupa na sviralu naše države. Običan čovjek čini krucijalan faktor i u političkim i u društvenim događajima, no evidentno je da vladajućim elitama i dalje nije jasan princip demokratije.
Bh. građanin vrtoglavo vodi brigu o niskom životnom standardu, slaboj kupovnoj moći, potrošačkoj korpi koja nije sukladna prihodima jedne porodice, nezaposlenosti, dugovima, neplaćenim računima u domaćinstvu, zdravstvenom osiguranju, obrazovanju, socijalnom statusu. Klasificiranje problema ide u nedogled, rješenja ni na vidiku. Vapaj naroda čeka uslišenje za to neko bolje sutra.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u oktobru 2021. godine broj registriranih nezaposlenih osoba u BiH iznosio je nešto više od 380.000, a od toga 220.031 čine žene. Očita je rodna diskriminacija samo u ovom podatku, a ostali vidovi diskriminacije i nasilja nad ženama je borba koja ne smije stati i koja imperativno traži okončanje. Osim toga, uredba Vlade FBiH o najnižoj plati od 453KM neto i 490KM neto u RS-u, govori i više nego, o podčinjenom položaju građana u BiH.
Nažalost, narodi su i dalje indoktrinirani da se spasenje države nalazi u nacionalističkim strankama koje žele revitalizirati retorike 90-ih na ovim prostorima. Sve češće oslikavanje murala ratnih zločinaca u našoj regiji govori koliko su i mlađe generacije zatrovane nacionalizmom. Iako sam post-dejtonska generacija, rat i ratna dešavanja mi se nikad nisu „bliže“ činila. Donkihotovski se velika trojka, HDZ, SDA, SNSD, bori za tron, ne mareći niti za jednu stavku Aneksa 6 u Opštom okvirnom sporazumu koji se sastoji od međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Jedno je sigurno, slijedi ih Pirova pobjeda.
O kakvoj mi to onda socijalnoj politici govorimo? BiH je sve do nedavno danonoćno pregovarala s europskim i američkim veleposlanicima. Christian Schmidt, Angelina Eichhorst, Matthew Palmer, Gabriel Escobar, Olivér Várhelyi, bili su jedni od aktera u rješenju ove šizofrene atmosfere. Uzaludno, nadasve barbarski i usiljeno je bilo i ovaj put. Blokada institucija, pokušaji odcjepljenja RS-a, brisanje etničkog prefiksa, reforme Izbornog zakona (treći entitet?), istupanje probosanskih stranaka iz navedenih reformi, dopuna Kaznenog zakona BiH o negiranju ratnih zločinaca, zločina i genocida – BiH su dovele u status quo. Odavno je poznata činjenica da u meritumu dnevne politike nisu ljudska prava, već patološka potreba za isticanjem maligne revizije historije i etnocentrizam.
Ustav jedne države, niti prema kojem pravnom postupku, ne bi se mogao ovako mrcvariti i devastirati. Paradoksalna je situacija, jer je Ustav proizašao sklapanjem mirovnog sporazuma, kako bi se, između ostalog, čovjek i sva njegova nedjeljiva i neotuđiva prava stavila u fokus nakon oružanih sukoba u BiH. Živimo i dalje u diskriminaciji na osnovu spola, boje kože, jezika, seksualne orijentacije, vjeroispovijedi, nacionalnoga ili društvenoga podrijetla.
Tko zastupa prava građanki i građana BiH? Što ćemo s 395 presuda Europskog suda za ljudska prava protiv BiH? Najveći broj presuda se upravo tiče kršenja prava na pravično suđenje, koje zbog političkog negodovanja nisu provedene. Naročito je bitno spomenuti slučaj iz 2009. godine, Sejdić-Finci, koji do dan-danas nije riješen.
U BiH se nepravda nanosi i djeci, i LGBTIQ+ zajednici, i osobama s invaliditetom, i migrantima, i osobama s mentalnim oboljenjem. Marginalizirane skupine u BiH nemaju jednak pristup obrazovanju, smještaju, zdravstvenoj zaštiti, učešću u politici, te pri zapošljavanju. Papir trpi sva prava koja se tiču čovjeka u BiH. Jesmo li svi na margini društva BiH?
Elementarni segment kod mladih, odnosno obrazovanje, je ujedno i najpogubniji jer je to plodno tlo nepravde. Ne postoji više intelektualni bunt kod mladih.
Fakulteti, univerziteti i sveučilišta u BiH nisu više inkubatori znanja i mudrosti. To su jednoumne i konzervativne institucije koje služe kao desna ruka političkim partijama i pokondirenim, kvazi akademicima. Naravno, tu postoje kvalifikovani obrazovani akademici, profesori i profesorice, ali većinom su oni etiketirani kao izdajnici vlastitog naroda, soroševci, i protivnici sistema. Degradirajuća je činjenica da su podobni mladi postali lica za naslovnu stranu političkih partija da bi kasnije imali osigurano radno mjesto.
O nepravdi prema studenticama i studentima, za vrijeme dok sam i ja studirao na Sveučilištu u Mostaru, govori idući primjer. Dva studentska protesta, održala su se krajem prošle godine. Zahtjevi organizatora protesta, Marka Vračevića i Daria Hrkaća, bili su smanjenje školarina za 25%, koja u prosjeku iznosi od 750 do 1000 KM po semestru, te nekvalitetna online nastava koja se održavala uslijed pandemije. Na prvom protestu, nekoliko stotina studenata, okupilo se ispred prostorija Rektorata navedenog Sveučilišta, tražeći da se ovo tijelo konačno krene baviti problemima studenata. S balkona zgrade Rektorata, bila su dva kamermana, kako bi očajnički preplašili studente, dok na drugom protestu ih nije bilo. Rektor Sveučilišta, Zoran Tomić, inače stručnjak za odnose s javnošću i HDZ-ov pobornik, oglušio se na studentske zahtjeve. Na sastanku kolegija dekana Sveučilišta u Mostaru, nakon prvog protesta, Tomić je naveo da će se i dalje održavati kombinirani model nastave zbog tadašnje epidemiološke situacije, ali o iznosu školarina nije bilo ni riječi. ”Prosvjedi jednog dijela studenata održani prošloga tjedna predizborne su aktivnosti pojedinih političkih stranaka” riječi su nakon sastanka, a koje su navedeni organizatori u više navrata demantovali. Ironija je u tome što je rektor Sveučilišta Zoran Tomić sudjelovao u predizbornoj kampanji Kolinde Grabar Kitarović, bivšoj predsjednici Republike Hrvatske, ali i otvoreno daje podršku HDZ-u.
Drugi protest je sasvim prošao neprimijećeno jer se pojavila samo nekolicina studenata ispred Rektorata. Ovaj put su tražili i rektorovu ostavku jer nije ispunio navedene zahtjeve. Vjerojatno je bio zauzet hadezeovskim uputama za rješenje ove situacije. Službeno je bio pokrenut postupak protiv organizatora protesta pred Etičkim povjerenstvom Sveučilišta u Mostaru, ali i pred nadležnim tijelima MUP-a HNK. Kako navode, zbog neovlaštenog ulaska u zgradu Rektorata, vršenja verbalnoga pritiska i uznemiravanja djelatnika, prijava se odnosila na neovlašteno snimanje djelatnika SUM-a i objavljivanje tog snimka. ”Ušli su u prostorije Rektorata Sveučilišta uz nepoštivanje epidemioloških mjera, bez zaštitnih maski, na koji način je ugroženo zdravlje prisutnih djelatnika i zahtijevajući na neprimjeren način sastanak”. Navedeni studenti su ipak tvrdili suprotno: ”Došli smo u miru i tražili sastanak s rektorom. Priča se ponavlja, nama predbacuju što nismo imali maske, a četiri djelatnika koje smo tamo zatekli također maske ne nosi, znači i oni su nama ugrozili zdravlje, što naravno imamo potkrijepljeno fotografijom”, naveli su organizatori protesta. Nakon toga, vodstvo Sveučilišta u Mostaru o ovoj temi nije se više oglašavalo, kao ni studenti. Zahtjevi, na kraju, nisu usvojeni.
Prema podacima portala Akta.ba Sveučilište u Mostaru u 2019. godini, ostvarilo je prihode od 31.894.056,00 KM. Također su navedene nabavke, putem izravnih sporazuma u 2020. godini, od kojih ću spomenuti nekoliko: hotelske usluge u Neumu – 4.140 KM, nabavka CM poklon bonova – 2.000 KM, nabavka espresso kave – 6.000 KM, nabavka čokoladica za potrebe FPMOZ-a i Rektorata – 2.440 KM, maske za lice s otiskom loga SUM-a – 3.075 KM itd. Ali, zahtjev studenata o smanjenu školarina za 25%, bila je ipak rak rana Sveučilištu. Vitalni nacionalni interes u službi političkih partija je opet prevagnuo.
Dok određenim pojedincima smetaju nedavne božićne i novogodišnje čestitke i bilbordi, većinski dio stanovništva živi na rubu siromaštva.
Oh, konstitutivnosti naša svagdašnja!
