Boris Eremić, akademski slikar iz Prijedora, imao je oko 12 godina kada je počeo crtati. Crtao je Zagora, i čitao ga, uz svijeću, uz rat. Kad godinama kasnije naiđe na te crteže, vrate ga u ondašnju, dječiju zapitanost postoji li na svijetu neko ko to radi, radi samo to i od toga živi. A onda je počne objavljivati po italijanskim strip forumima. Ubrzo dolazi poziv iz jedne od vodećih izdavačkih kuća u Evropi. Potpisuje ugovor o probnom radu sa kompanijom Sergio Bonelli Editore, tvorcima Duha sa sjekirom. Na tome će se saradnja i okončati, jer još brže magija iz djetinjstva je nestala.
Eremić: Radio sam dok sam uživao. A onda je to postalo teret i shvatio sam da ne mogu. Vrate ti crtež, traže da popraviš podočnjak. Ili liniju na potkoljenici. Radiš i po 18 sati dnevno. A ja nisam takav temperament. Jeste bio solidno plaćen posao, za naše uslove pogotovo. Ljudi mi govorili da sam lud, da niko ne propušta priliku kad jednom uspije ući. Kao kad bi glumac stigao do Hollywooda, pa odustao. Baš me briga! Meni je bio važan samo povratak u djetinjstvo i evociranje onih slika i emocija zbog kojih sam i počeo crtati. Ej, a imam i epizodu za Hollywood, znaš to?
/Razgovaramo u njegovom ateljeu, za vrijeme časa za najstariju grupu polaznika škole slikanja i crtanja koju vodi već 12 godina. Novo u odnosu na prije tri godine kad sam ga ovdje prvi put intervjuisala su i veliki formati, radovi u nastajanju, za izložbu Razgovori s đedom, planiranu za maj iduće godine u Muzeju Kozare./
Koliko dugo je pripremaš?
Eremić: Uh, bogami, ima dvije godine. Kroz ovaj proces istražujem neke, meni važne momente u umjetnosti, kao što je dijalog. Zato se izložba tako i zove. Razgovaram sa svim đedovima koji su mi važni. Od praistorijske skulpture i slike, afričke maske, srpskog srednjevjekovnog slikarstva najviše, Lubarde, savremenih umjetnika koji su mi bliski. A suštinski je razgovor sa samim sobom i pitanje šta je slika danas i na koji način je meni važna. Interesuje me magija teksture na našim starim freskama i momenat materijalnog propadanja, a duhovnog uzleta. Ovo je nulti đed. Ostali su jedan, dva, tri…jer su tematski povezani. Suština je da su monumentalni. Vidiš da nemaju mimiku, nemaju izraz lica, oni su likovi, sjene, imaju mir, ne govore, nemaju gest. Nemaju ni vrat, nos i uši su im predimenzionirani. To su likovi koji dolaze iz duboke prošlosti, pomaljaju se iz pozadine, lebde u prostoru. Ima jedna dobra pjesma, zove se U selu praočeva, mogu ti je poslati. /Govori je, cijelu./Fantastična pjesma! Relativno skoro sam je našao. Čitam Vaska Popu godinama, a nisam je znao. Ha, reko’, šta je ovo? To je ova izložba!
Dioplomirao si na odnosu nacionalno – univerzalno. Je li i ovo odgovor na to pitanje?
Eremić: To je to. Ja oduvijek i smatram da umjetnik mora poći od onoga što jeste, jer ne može samog sebe izmisliti. Najgore je ići podvalama, odvajati se od suštinskog koje je važno nama. Ako je važno tebi, može biti i drugome. Radi ono što možeš naći duboko u sebi, izorati, iskopati. Od nacionalne, da ne kažem lokalne teme, stvoriti djelo univerzalne vrijednosti, to je umjetnost. Zato ja pokušavam slikati ove đedove arhetipski. A neko pita kako se đed zove. ’Ajd’ bježi!
Napustio si mjesto prvog čovjeka Udruženja likovnih umjetnika Prijedor poslije 11 godina. Zašto?
Eremić: Ja sam dao svoj maksimum oko iznalaženja prostora i da se ono prelijepo mjesto proglasi galerijom ULUP-a. Što se kaže, nisam napustio brod koji tone. I lijepo je kad ljudi sami odu. Ja volim čuti kad neko da ostavku. Uvijek kažem, svaka čast, a ne kao neki što se uhvate za nešto i ne odstupaju ni milimetra.
/Ćao, Majo! Gjde si ti, čovječe? Ala, kad dolaziš, pa kol’ko je sati? Aaa, genije… Čovječe… Imaš neki portret što si radila? Sad završavam jedan. Je l’ tu ti? Nije. Donesi sebi stolicu./
Ona je nasljednik Nataše Bubalo. /…/ Bilo je krajnje vrijeme da se taj prostor dobije. Nije najsrećnije rješenje. Nije Boris tamo došao sam. Ja ovo svoje ovdje plaćam. Ovdje sam godinama, atelje je intimna stvar, čak intimnija od kuće. Čim sam završio akademiju, iznajmio sam ga i od tada to traje. Faktički sam i započeo školu slikanja i crtanja da iz članarine mogu plaćati ovaj prostor. Atelje je pojam, centar energije stvaralačke. Tu se prave planovi, rađaju ideje, ima i romantiku neku.
Neki od tvojih kolega s kojima sam razgovarala vjeruju da je taj prostor ustupak lokalne vlasti slikarskoj zajednici nakon imenovanja prvog direktora Galerije Sreten Stojanović koji nije iz te zajednice, oko čega je bilo mnogo buke.
Eremić: ULUP je davno trebalo da dobije prostorije. Ja ni od koga nikad ništa nisam tražio za sebe. Jesam za druge. I smatrao sam da neko drugi to treba i sam da vidi. A onda se ispostavi da sistem funkcioniše samo kad je pod pritiskom. To me je negdje rastužilo, razočaralo. Zar mora svako da nekog hvata za vrat da bi ga pogledao? Je li to dotle došlo?
ULUP je zaslužan i za projekat Prijedor grad murala?
Eremić: Takođe sam ponosan na taj projekat. Njemu sam posvetio posljednjih deset godina. To je misionarski posao i bilo je godina kada je bilo jako teško naći sredstva da bi se zadržao kontinuitet. Koliko je teško trajati u kulturi u današnjem vremenu i prostoru znaju samo oni koji su uložili svoju energiju, živce i vrijeme da bi nešto uradili na tom polju. Bilo je tu ovih i onih komentara, ali priča ide dalje. To je jedan novi brend kulture u našem gradu.
Šta je s kravom?
Eremić: Wuper je sjajan dečko, mlad i ekstremo talentovan. Biće svjetski kalibar. Njegov rad je jedna seoska idila, priča o djetinjstvu i odrastanju na selu. Licemjerje je da može Zadruga, mogu razmrskane glave, može najgora pornografija, ali ne može krava. Pitaj i druge, /Miroslava/ Stakića,/Igora/ Sovilja, pričaće ti o tome. Krava nas odhranila, Radovan Kragulj napravio umjetničku karijeru na kravama, u 21. vijeku čitav se svijet vraća prirodi, a smeta krava. Pokušavam to gledati drugim očima, ali ne ide. Nisam našao razlog koji bi bio suvisao. U umjetnosti, i ne samo kod nas, danas je veća cenzura i autocenzura nego 60-ih i 70-ih godina. Kad smo kao studenti oslikavali zid stadiona, /Igor/ Sovilj je uradio kravu sa šarom fudbalske lopte, a loptu sa šarom krave. I bilo je sukoba s navijačima. Pitali su jesmo li mi to sada krave. Niti je autor reagovao, niti grad koji je to plaćao. I rad je ostao do danas. To govori i o percepciji tokom vremena. Danas nikom ne smeta, čak je simpatičnije od svega drugog možda. Tako da i ova na pošti krava da je preživjela, možda poslije nekog vremena ne bi nikom smetala.
Predaješ u osnovnoj školi i u gimnaziji. Ranije si govorio da je nastava likovne kulture obesmišljena jer je broj časova sveden na minimum?
Eremić: A jako važan predmet, uz matematiku, tvrdim, najvažniji za razvoj apstraktnog mišljenja. Djeca kad pitaju šta će nama likovno, ja im kažem: ako se oslobodiš u crtanju, oslobodićeš se u svemu drugom. Ako dublje gledaš crtež, dublje gledaš sve drugo. Emocionalne i intelektualne funkcije idu na viši nivo, opažanje i misaone konstrukcije isto. Onaj tekst što si pisala, koliko je značajno šta djeca rade, drže li olovku u ruci, znaju li pertle vezati, šta će biti za 30 ili 50 godina? U kojem se pravcu kreće tehnokratkso društvo?
Jesi li protiv toga?
Eremić: Apsolutno. Ja sam to rekao Stakiću u nekom intervjuu. Dajem jedan isti zadatak svim generacijama i tačno vidim pad. Pad imaginacije, nemogućnost zamišljanja, vizualizacije. Najprije, kad im zadam temu, krišom uzmu telefon, kopaju da precrtavaju. Sve živo. Nema više uopšte ni želje ni potrebe ni hrabrosti da sami nešto smisle, pa makar to bilo totalno suludo, kreativno blesavo. To je prosto nevjerovatno i ja to vidim na tom mikorouzorku djece kojoj predajem.
A ova ovdje djeca?
Eremić: Ona su posebna, sa integritetom, sa personalitetom. Sve ukupno ih je tridesetak, u tri termina. Najmlađi su prvi razred, a najstariji srednja škola. Dvije djevojke se spremaju za arhitekturu, jedna za ilustraciju. To mi je isto jedan dio posla. Lani sam imao troje za akademije, i pretprošle godine isto troje, ove godine nemam.
Ima li ih da su se pripremali kod tebe, a da se nisu uspjeli upisati na fakultete ili akademije?
Eremić: Znači, stvarno je istina da ko god se spremao upisao se. I tako, evo, već 12-13 godina. Stvarno, živa istina. Onda ovima sad kažem, djeco, nemoj da kvarite prosjek, da vi sad padnete. To se ja šalim s njima. Mada, činjenica je da je i akademije sve lakše upisati, ima ih sve više, kriterijumi su sve niži, budimo iskreni. Nažalost, uvijek je tako da se radi o kvantitetu.
Tržište?
Eremić: Svako ima kompromise. Neko radi po narudžbi, neko nešto treće, ja radim u školama po mdanu, naveče vodim ovu školu, a noću slikam. To su moji kompromisi. Ja se na to ne žalim. Što se mog stvaralaštva samog tiče, tu ne pravim kompromise. Nikad. Kod nas razvijeno tržište ne postoji. U svijetu je to biznis. Nekad je umjetnik bio prvi, pa svi ostali za njim. A danas su u tom zatvorenom krugu prije njega i menadžeri i galeristi i korporacije i kolekcionari i kustosi i likovni kritičari, a umjetnik je potrošna roba.
/Djeco, ostavljajte telefone, sad će Kaća da vas uslika!/
Slika je u savremenom poimanju enterijera izgubilana značaju, a nekad se podrazumijevala. Bilo je sveto trojstvo slika – knjiga – biljka. Ako to troje nemaš, kuća ti je mrtva. To znaju stariji arhitekti, a današnji na zidove stavljaju laminate, vještačke teksture… I još zašto nema tržišta je što je nekad slike kupovala srednja klasa, prosvjeta, zdravstvo, a danas niti oni mogu odvojiti novac za sliku niti slika može koštati 50 KM. Ne može. I onda, ne znam, od mene najčešće kupuju institucije ili se skupi više ljudi, pa zajedno uzmu sliku nekome za poklon. Ima i da pitaju ima li neka slika za toliko i toliko para. Malo ko dođe i kaže da hoće tu i tu sliku. I plati koliko košta. Baš tog đeda hoću, jer me to dira – toga gotovo i nema.
I šta reče za Hollywood?
Eremić: Radio sam džez i bluz portrete. I dobijem mejl, bi li ustupio svoja dva rada za biografski film o Nini Simone. Ja mislio neki spam ili me neko me zeza, ignorišem. Opet stiže mejl, izvršna producentkinja kuće te neke, malo izguglam, zadnje što su radili je Avatar. Jedan bi, kaže, bio iskorišten za dekoraciju u dnevnoj sobi, kao dio scenografije, a drugi za omot ekskluzivnog albuma koji će izaći uz film. A vidi ovo: piše da je budžet 50 miliona dolara, ali da je dio za dekoraciju već potrošen i bi li ja to njima ustupio za dž. /smijeh/ I pristanem. Poslije mi šalju fotografije sa seta, moji radovi se vide, a glumcima zamaglili lica. Potpisao sam ’volki ugovor s njima. Frizerka me jednom pita jesam li ja radio likove za Avatara. Bio jedan novinar, ovako pričali, k’o sad s tobom, napravili naslovnicu, pola izmislili! Piše, Boris se sprema za Ameriku. Ćaća me zove, pita šta je ovo.
A šta je ovo?
Eremić: To je serija radnog naziva Izgubljeni dom. Srušene, prazne kuće pričaju o domu, momentu koji se gubi u 21. vijeku, posebno kad gledaš ove migrante koji ostavljaju kuće, odlaze, napuštaja jezgro energije. Likovno su slične s đedovima, radim ih uporedo, kad se odmaram od đedova. Jer đedovi su naporni. Teški su ljudi /smijeh/, baš teški!
