Ulazak u ženski pokret desi se tek tako. Jednostavno se nađeš tu, prepušten toj ženskoj energiji inspiracije za promjenama. Tako sam se i ja našla u tom ženskom, feminističkom i aktivističkom okruženju, nimalo slučajno, nego iz puke znatiželje koja je postepeno prerasla u strast. Bio je tu vrtlog ženske i feminističke literature, kao i moćnih ženskih glasova koji tvore novu h(i)storijsku dekadu. U svemu tome, malo se moglo pročitati o nama/njima aktivistkinjama i feministkinjama. Poslije sam saznala da žene skromno izbjegavaju pisati o sebi i svemu onome što pokreću. Tako sam nerijetko na konferencijskim pauzama za kafu ili tokom dugih vožnji, odslušala cijele monologe o ‘90-tim godinama i ženskom mirovnom pokretu. Takvo nešto ni mastilo niti tastatura nije još zabilježila.
Aktivistkinja si bezvremenski. Nema radnog vremena, plaćenog prekovremenog rada, a na godišnjem si „tu“ jer eto „treba skočiti“. Zato sam odlučila da napišem par redaka o nama, ženama koje mijenjaju društvenu stvarnost, a to nerijetko ističemo u prvi plan. O nama, koje nosimo udobne cipele, pišemo na hiljade projekata i svakodnevno živimo nesiguran život s vjerom da će jednog dana jednoj ženi biti bolje.
Ideja da se rodi jedna knjiga o ženama koje razbijaju „okove patrijarhalnih matrica“ ostala je poput neartikuliranog slogana. Odgovarale su mi često: „Nemamo mi vremena za to…evo sad će 8. Mart Međunarodni dan žena… 16 Dana aktivizma, Mjesec ženskog Romskog aktivizma itd.“ Često sam se pitala, posmatrajući dinamične borbe i kretanja odakle ćemo čitati o tom aktivističkom žaru, da li će sve to sadašnjost zacementirati. Zato sam odlučila da ovaj tekst obuhvati neke ženske i feminističke grupe, kao mali doprinos njihovoj vidljivosti. Isuviše bi bilo opasno navesti svaku od njih s strepnjom da se jedna od njih ne zaboravi, s druge strane, limitiranost ovog teksta fondom riječi sprječava me da krenem s popisom. Zato ću se usko orijentirati na spomen samo nekih od mreža/inicijativa koje svakodnevno rade velike stvari za proboj rodne tematike u jezički i društveni habitus.
Značajno je istaknuti Žensku mrežu BiH kojom koordinira Fondacije CURE, a koja od 2009. godine okuplja brojne organizacije i pojedinke iz cijele BiH. Da Ustav BiH nije sveto slovo dokaz je Inicijativa „Građanke za ustavne promjene“ koja gađa svakodnevno bh. društvo kritkom o nevidljivosti rodne dimenzije u samoj njegovoj sadržini. Sjećanje na mirovne doprinose žena bilježi i čuva od zaborava Inicijativa „Mir s ženskim licem“ a da je margina tu da se briše svjedoče Romkinje koje svakodnevno zajedno progovaraju kroz Žensku romsku mrežu „USPIJEH“ BiH. Možda će inspirativne ženske i feminističko –aktivističke priče, od kojih neke kreiraju upravo ove grupe/inicijative se prenositi usmenim predanjima.
Ipak, bojazan postoji, koliko će mlade generacije aktivistkinja i feministkinja imati sluha za to. Mi, slijedom naučene matrice pišemo, ne o sebi, nama, nego o njima, koje su obilježile historiju, lagano brišući sebe iz važnosti spomena. Meni su naše borbe prevažne, toliko važne da o njima treba pisati svaki sat jer bez njih ova kapitalistička struja obojena patrijarhatom bila bi još svirepije mjesto za život. Zato vjerujem da će ženski pokret ojačati svijest svake djevojčice da vlastita iskustva smatraju važnim za podijeliti.
Istinski želim rađanje novih ženskih, feminističko aktivističkih priča koji će biti putokazi novim mladim generacijama aktivistkinja i feministkinja. One trebaju nas, kao skretnicu za sopstveni mehanizam borbe. Našu snagu kojom vrištimo, naša tijela s kojima se borimo, našu volju kojom uranjamo i razbijamo mačo patrijarhalni modus. Nije hvalisanje pisati o svojim ili dostignućima svojih prijateljica, naprotiv, to je pobjeda mizoginije i patrijarhata.
Patrijarhat jača nevidljivost žena u jeziku i svim društvenim epohama, najbrži način ka tome jeste upravo brisanje priča o ženskim glasovima. Puno toga, aktivistkinje, ženskog i feminističkog pokreta imaju za reći. Osvajanje prostora za žene jedan je od najvećih izazova na prostoru Zapadnog Balkana. O tome treba vrištati, a onda pisati, jer ko će o nama govoriti ako ne mi same o sebi.
I na koncu pri kraju ovog teksta, ostajem samouvjerena da će doprinosi feministkinja i aktivistkinja kroz ženski pokret ostati zabilježeni jer samo to može biti oštrica otpora ugnjetavanja ženskog rasta. Naša snaga jesu svi pravci našeg djelovanja, a poput hobotnice čuvamo inspiracije vlastitih borbi u svim našim krakovima. Pustimo da svaki krak, zabilježi bar jednu žensko feminističko-aktivističku priču, jer na taj način dajemo još jednu injekciju motivacije novoj ženskoj dimenziji moći i opstanka.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Mjesec ženske historije – DA SE ONE ČUJU” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
