DA SE ONE ČUJU Oči nisu slijepe, već srca u grudima

|

Blog | Ljudska prava

Dvadeset i kusur godina prolazila sam pored cvjetnih dvorišta u mom malom gradačačkom naselju. Dvadeset i kusur godina grijalo me je sunce, naše usjeve zaljevala je kiša, a prve pahulje snijega praćene oštrim minusima zatvarale su nas u kuće i nismo izlazili osim po potrebi. I dvadeset i kusur godina prošlo je, a da se nisam sjetila niti jedan jedini put samo sjesti, i diviti se ljepotama stvaranja, ponovnog rađanja, gledati sa divljenjem čaroliju sunčevih zraka ili odlutati daleko gledajući u raznobojne cvjetove koji su mi bili pred nosom. Nisam, jer, uzimala sam sve te čarobne pojave kao nešto što ne mogu propustiti ni da želim jer uvijek će biti tu, oko mene.

Dvadeset i kusur godina bilo je tako, sve do onog trenutka, do mog svjedočanstva, da bi za samo jedan pogled u sve te svakodnevnosti koje uzimamo zdravo za gotovo, neko tu, među nama, dao sve ono što u tom trenutku posjeduje – za samo jedan pogled u usijano sunce, za samo jedan pogled u snježnu bjelinu, za samo jedan pogled u cvjetnu livadu, za samo jedan pogled u svoje voljene poslije kog ne mora više ništa ni vidjeti.
Dvadeset i kusur godina bilo je tako, sve dok u moj život nije ušla Tima Musić. Govoreći o preprekama sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom, profesori su na predavanjima obavezno spominjali djevojku po imenu Tima koja je prošla kroz odsjek za socijalni rad, završila ga kao „zlatni student“, slijepa od njene sedme godine, koja je volontirala iako joj je za pripreme i izlazak na ispite trebalo mnogo više vremena nego što je bilo potrebno videćim studentima. Svako predavanje je snimala, iznova i iznova puštala u svom domu, učeći i pripremajući se za usmeni ispit.
Morala sam je upoznati!

Odlazim u Udruženje slijepih i slabovidnih građana Tuzla, kucam na vrata, niko ne otvara. Ulazim i razgledam po svakoj prostoriji ne bih li ugledala bilo koga, i tada nailazim na prizor kog ću uvijek navoditi kao primjer svima koji su skloni žaliti se na svijet oko sebe uprkos svim resursima koje posjeduju. Jedna od starijih članica Udruženja, također slijepa, doziva Timu koju sam došla vidjeti. Tima izlazi iz jedne od prostorija i pridržavajući se od štokove vrata dolazi do nje, nakon čega joj ova članica postavlja pitanje:

„Timo, ti si slijepa od sedme godine. Vidjela si kako izgleda sunce, trava i oblaci. Ja sam slijepa od rođenja i nisam to nikada vidjela. Možeš li mi, molim te, nacrtati to nekako na papir i podebljati to kako bih opipala pod prstima i stekla osjećaj kako to sve izgleda.“

Od tog trenutka, po automatizmu, ugasile su se sve moje želje, i od tog trenutka, do danas, bez ikakvih plaćenih kurseva, mentora, self-help literature i motivacionih govornika, počela sam živjeti samo za sadašnji trenutak, i punim plućima proživljavati i iskorištavati do maksimuma trenutke u kojima postojim sada.
Učlanila sam se u Udruženje, a Tima i Udruženje u kojem je radila bili su obavezna destinacija dva puta u sedmici. Jednom je bilo u sklopu obavezne praktične nastave tokom fakulteta. Drugi put bio je moj vlastiti izbor, zajedno sa još nekoliko prijateljica sa našeg odsjeka.

Kako bogata ličnost je ta Tima. Na jednu stranu fascinantna biografija – zlatna studentica, socijalna radnica, društvena aktivistica, fizioterapeut, po potrebi i psiholog i psihoterapeut, facilitator, vrlo često i medijator, neumorna zastupnica za prava slijepih i slabovidnih sugrađana, a na drugoj strani ljepota i optimalnost njenog karaktera – snažna žena koja na sve oko sebe gleda puninom svoje duše, a pogledi duše su uvijek vidjeli više, dalje, i dublje od očiju.

Piše li Tima možda novu historiju kada je u pitanju odnos sistema i društva prema slijepim i slabovidnim? Ne možemo to znati u ovom trenutku, ali da je zlatnim slovima ispisala i još uvijek ispisuje stranice svoga života to možemo tvrditi sa sigurnošću. Nakon operacije očiju kroz koju je prošla, nisam je vidjela nekoliko godina. Tima je moja inspiracija, moja žena godine, ne jedne, već svake.

Kao društvo, često, nažalost, imamo tendenciju da glorifikujemo i ističemo inspirativne priče iz zemalja Zapada, i u posljednjih nekoliko godina i pojedinačne slučajeve iz nerazvijenih zemalja Istoka, nauštrb onih među nama, iz prvog komšiluka, iz lokalne Nevladine organizacije, škole ili druge institucije, onih živućih sugrađana čije priče i životne borbe su trajna inspiracija za sve nas, neovisno od toga jesmo li osobe sa invaliditetom ili ne.
Slijepe i slabovidne osobe nisu izuzetak. Gotovo pa da su nevidljivi za sistem, posao je za većinu njih misaona imenica o kojoj mogu samo maštati i pričati na zajedničkim druženjima, veliki broj njih živi u siromaštvu, i jedino što mogu reći da imaju jeste da će uvijek imati jedni druge.

I dok svijet bruji o svakojakim prvacima, Tima Musić, slijepa djevojka iz Tuzle, šampionka je u svakodnevnim uspjesima koja za sve to možda neće dobiti pehar ili medalju, ali će ostati upamćena kao prvakinja života. Godinama sam pokušavala dati joj do znanja koliko mi je značio taj period druženja sa njom, slušanja riječi u kojima nema ni najblažeg prizvuka jadikovanja, i žaljenja na život, lično stanje i situaciju, već samo ostvarenje snova i zacrtanih ciljeva prema kojima gazi džinovskim koracima, ne dozvoljavajući ni društvu, ni sistemu da pred nju postave bilo kakvo ograničenje.
Na kraju, želim iskoristiti ovaj rad da joj se zahvalim – kao ljudskom biću, kao svakodnevnoj inspiraciji, kao društvenoj aktivistici, kao nepokolebljivom junaku naše zajednice, kao prijateljici, i kao primjeru za snažnu ženu jaču od svih barijera i predrasuda.

 

Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Mjesec ženske historije – DA SE ONE ČUJU” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.

Komentari