U dvadeset i nekoj sam rodila dijete. Do tada sam bila ja nečije dijete i posmatrala stvari samo iz ugla djeteta vrlo često optužujući svoje roditelje za sve moje nesigurnosti i ne osvrćući se sebično na trud koji oni ulažu u naš odnos kraj svih svojih problema. Što je i prirodno pa se i ne krivim nešto zbog toga. Ionako nije bilo lako odrastati i morao si nekog maltretirati kad nisi znao šta bi od sebe. Nekog ko te bezuslovno voli iako si malo govno koje manipuliše nekad čisto iz dosade. Nisu ni roditelji bili savršeni, ali ko jeste?
Eto, tako, prošavši taj trnoviti put odrastanja, desilo mi se da i ja postanem majka. Obećala sam sebi da nikad neću biti kao moja majka, da ću biti cool moderna i prijateljica svojoj divnoj kćeri koja će, naravno, sa mnom sarađivati u idili i sve me slušati. Dok je bila beba, bila je savršena, kao djevojčica malo jogunasta, ali beskrajno šarmantna. Tada sam mislila da je najteže prošlo, mijenjanje usranih pelena, hranjenje, kupanje, uspavljivanje, i da me čeka odmor kasnije kada sve bude mogla sama.
Ah, ah, smijem se zagrcnuto! Mala djeca mala briga, velika djeca enormna briga.
Stvar je u tome da se moja kćerka polako pretvara u zahtjevnu mene kao tinejdžerku, a ja se pretvaram u svoju mamu. Nerijetko iz mojih usta izlijeću riječi koje je ona meni govorila i ja čujem sebe razmaženu i izgubljenu iz usta moje kćerke. Bum! Bum into my face! Sve se vraća, sve se plaća!
Moderna pedagogija i psihologija nam serviraju hrpu pravila o tome kako treba da odgajamo svoju djecu. Ne smijemo ih tući, ne smijemo ih galamiti, ne smijemo kritikovati, ne smijemo ništa. Smijemo razgovarati, ali to isto možemo raditi tako što ćemo sjesti pred zid i pričati, osim što zid neće urlati i odbijati bilo kakvu priču valjajući se po podu.
Današnja djeca su centar univerzuma. Sve se vrti oko njih i imaju hrpu skupih i nepotrebnih igračaka koje im više ne pružaju radost, ali ih kao džankiji zahtijevaju. U njihovim rukama su tableti i telefoni sa kojih brbljaju neki tamo debilni Jutjuberi koje oni kopiraju u svom ponašanju i govoru pa nerijetko moja djevojčica zvuči kao Beograđanka iako tamo nije nikad bila. Da nemam dijete, ja bih vrlo dobro znala kako riješiti određene probleme. Pošto imam dijete, nemam pojma kako sve to riješiti.
Pedagogija je dobra u teoriji, u praksi imate djecu koja su sebi centar svijeta jer ih mi tako tretiramo od rođenja, a čeka ih otriježnjenje kada vide da nisu centar svijeta drugim ljudima koji će ih okruživati kroz školovanje i kasniji rad i život. Pomažemo li svojoj djeci time što ih dižemo na pijedestal bez razloga ili ih sjebavamo u kasnijem životu? Kako god, pogriješićemo u svakom slučaju, a oni će svoje frustracije iskaljivati na nama.
SheSociety Photographer VanZandt Studios
Odbijam priznati da dosta toga zavisi od nas. Svako dijete ima svoju narav i mi malo šta tu možemo napraviti. Naravno, ako ne možemo popraviti, trudićemo se da bar ne pokvarimo. Ono što smatram važnim je njegovanje samostalnosti kod djece. Opšte je poznato da djeca žele što prije odrasti, ali u isto vrijeme odbijaju obične obaveze želeći ostati što duže bespomoćne bebe koje mi služimo.
Neka djeca su manje zahtjevna, neka više, neka previše. Kao roditelji, možemo samo da se molimo da budu zadovoljna i sretna, većina se moli za uspjeh, a da ne postanu nesretni, narkomani, alkoholičari, lopovi, ubice i šta sve ne mogu postati jer su i oni samo ljudi, nesavršena i luda bića.
Sreća moje djevojčice je i moja sreća, njena nesreća je moja tragedija. Onog dana kada dobijete dijete, izgubili ste dio svoje slobode i bezbrižnosti jer ćete cijelog života brinuti o tom biću ili tim bićima, čak i onda kad oni budu imali svoja derišta. Ipak, treba sebe odvojiti i živjeti, ne biti rob svoje djece i ne stavljati ogroman teret na njih pretvarajući ih u jedini smisao svog življenja. Koliko god da danas krivimo modernu pedagogiju da nam je djecu pretvorila u samoživa i sebična derišta, toliko smo ih tim obožavanjem zarobili našim glupim očekivanjima. Oduzeli im slobodu s milion aktivnosti, sportova, škola. Gdje su brljava i prljava djeca koja trče kroz naselja po cijeli dan? Bulje u telefone i odrastaju neprirodno brzo pa se iskaljuju na svojim roditeljima što su ni tamo ni ovdje. Nisu oni krivi. Mogu samo zamisliti koliko su zbunjeni.
Bit je u tome da nije lako ni njima ni nama. Obožavam svoje dijete, ali nekad me opako izluđuje. Znam da je tako i drugim mamama. Iako su na Fejsu sva ta njihova djeca anđeli koji im uljepšavaju život, znam da im vrlo često od života čine pakao. Nema tu previše filozofije ni mudrolije. To je tako. Željela sam samo ovim tekstom da poručim mami i tati da napokon shvatam koliko je to teška odgovornost i da ni ja nemam pojma šta radim.
