Kako korona virus utiče na porodice sa malom djecom

|

Intervju

Pandemija koja je pogodila svijet, iznenada je zaustavila sve, pa skoro i život. Pogodila je i naše najmlađe. I, zaista, svako od njih se, u zavisnosti od uzrasta, različito nosi sa tom činjenicom, da u svom svijetu ima i nezvanog gosta, korona virus. U dosadašnjim emisijama smo pričali kako pandemija utiče na školarce, kako na tinejdžere i adolescente, ali se nismo dotakli naših najmlađih. Danas sa našom gošćom, Vanjom Vukojević, psihologom i sistemskim porodičnim psihoterapeutom, pričamo o tome kako korona virus utiče na porodice sa malom djecom i sa čim su se one susretala tokom perioda izolacije.

Kako je period izolacije uticao na tek rođene bebe i djecu do tri godine?

Ako pogledamo iz ugla razvojne psihologije, pandemija će najmanje traga ostaviti na našim najmlađima. Što je dijete mlađe, ovdje govorimo o novorođenim bebama i djeci do tri godine, oni i ne shvataju šta se ustvari događa. Mi za njih ne treba da brinemo, jer njihova jedina potreba i želja jeste da imaju roditelje pored sebe. U ovom slučaju, kada su nam poslovi i socijalni kontakti svedeni na minimum, njihova potreba je zadovoljena. Mislim da mi ovdje treba da se osvrnemo na roditelje male djece, da njih ohrabrimo, a ujedno i pohvalimo za posao koji su obavljali tokom ovih mjesec i po dana.

Roditeljstvo je svakako stresno, ali posebno u ovakvim situacijama koje su nas zadesile tokom ovih mjesec i po dana. Kako je izgledalo roditeljstvo tokom tog perioda?

Promjene koje su nas pogodile uticale su na sve slojeve društva, na sve starosne grupe, pa samim tim i na porodicu. Ni jedna promjena nije laka, ali ovo je zaista bila brza i teška promjena kojoj je sve trebalo prilagoditi, kojoj je trebalo prilagoditi život. Socijalno distanciranje i ostajanje kod kuće, ili socijalna izolacija u potpunosti su promijenili svakodnevni život porodice.  Znate kako kažu kada putujete avionom s djecom, „masku sa kisikom prvo stavite sebi, a zatim djetetu“. Ovo možda izgleda nelogično za mnoge od nas, ali nakon susretanja sa korona virusom, svi smo shvatili šta to znači. Dakle, roditelji su prvenstveno trebali da brinuo sebi, da poštuju mjeru, a zatim da se pobrinu za djecu, da im sačuvaju zdravlje, da se povežu sa svojom djecom.

Roditelji su dosta upućeni na djecu tih dana. Provode sve vrijeme s njima, pa me interesuje, kada kažete da se povežu sa svojom djecom, na šta mislite?

Povezivanje sa djecom nije stvaranje detaljnih aktivnosti koje će pokriti svaku minutu njihovog dnevnog vremena. Fizički, a ni psihički nije moguće biti konstantno angažovan s njima. Pogotovo ako pored roditeljstva ste još bili i zaposleni, ili ste radili od kuće. Povezivanje bi značilo pronalaženje vremena tokom dana za pokazivanje nježnosti, što mi kažemo za maženje, ili jednostavno ležanje u krevetu sa djecom, kada ih grlite, mazite i ljubite…Povezivanje bi dalje značilo čitanje priča, igranje društvenih igara ili u slučaju manje djece samo gledanje kako se oni igraju, jer to im je jako važno na tom uzrastu. U vrijeme intenzivnih promjena, kakve smo mi iskusili, djeca se osjećaju sigurno i zaštićeno kada vide da ste vi prisutni. Tada ona postaju slobodna da rade „svoj posao“  – igraju se, uče, istražuju i stvaraju.

Sa malom djecom ide veliki stres, koji se umnožava kada dodamo pandemiju. Sigurno je bilo roditelja koji su osjećali da su pod stresom ili koji još uvijek osjećaju stres bez obzira što mjere izolacije i pandemije popuštaju.

Prvo bih željela ohrabriti roditelje i reći im da nije da je sasvim uredu ako nisu 100% savršeni. Jer to ne postoji! Cilj nam nije savršenstvo! Cilj je ljubavlju zadovoljiti potrebe naše djece! Svi mi pravimo greške, a kada se greške i dogode, roditelji bi rado da se to nije dogodilo. Ono na šta roditelje treba da se usmjere i kad se pogreška dogodi jeste njihov odnos s djecom. Treba da se ponovo povežu s djecom, odnosno da uspostave vezu. Kako da to urade? Pa jednostavno da kažu da nisu mislili galamiti zbog nečega šta je dijete učinilo, da zagrle i poljube dijete, i pomognu mu da pospremi nered.  Da bi roditelji smanjili nivo stresa kod sebe mogu da potraže neke majndfulnes strategije koje mogu koristiti tokom dana. Te strategije su se pokazale kao dobre za smanjenje stresa kod roditelja i povećanje  sposobnosti roditelja da budu prisutni i saosjećaju sa svojom djecom čak i tokom ovog teškog perioda.

Da li stres pogađa i novorođenčad?

Novorođenčad su veoma mala da bi shvatila šta se oko nas dešava. Međutim bebe „shvataju“ svoj svijet i promjene u njemu od najranijih dana. One prepoznaju promjene koje se dešavaju kod roditelja ili osobe koja najviše vremena provodi s njima. Kako oni to detektuju? Oni primjećuju kada su naši glasovi, držanje ili  odgovor na njihove potrebe drugačiji. Da bi se  novorođenčad osjećala sigurno i voljeno, njima treba dosta fizičkog kontakta i pravovremeno reagovanje na njihove potrebe.

Imajući u vidu da je stres svuda oko nas, imate li neke savjete kako da roditelji pomognu djeci da se nose sa svim stresom koji ih okružuje?

Kako sam već prethodno navela, najvažnije je da se roditelji povežu sa svojom djecom. To je ono što njima treba! Mala djeca regulišu svoje emocije uz pomoć voljenih odraslih, a to su najčešće roditelji. Bilo bi dobro da tokom dana, u nekoliko navrata,  nađemo vremena da sa djecom podijelimo svoju smirenost i to je sasvim dovoljno da se djeca osjećaju sigurno i zaštićeno. Roditelji mogu da primjete kako djeca izražavaju svoje emocije ponašanjem. Npr ako je ovo period kada ga učite da koristi tutu, a ne ide mu dobro ili onako kako ste vi očekivali, budite strpljiviji…Možda je u ovom periodu više budno preko dana ili se više budi po noći…sve to može da nam ukazuje da se dijete bori sa stresom i to zahtijeva dodatnu roditeljsku angažovanost.

Ima li još neki način na koji bi roditelji mogli da pomognu djeci da iskažu svoje emocije?

Djeca u ovom razvojnom periodu bolje se izražavaju kroz igru i ples. Tako roditelji mogu da puste muziku i da plešu sa djecom. Da nacrtaju čovječuljke sa raznim emocijama pa da pričaju o tome sa djecom. Mogu preko slikovnica da uče o emocijama, dalje mogu da od plastelina oblikuju osnovne emocije pa na taj način razvijaju finu motoriku ruku, ali i uče o emocijama. Mogu da glume da su neki likovi iz crtanog ili životinje koje djeca vole.  Zaista roditelji  mogu dati mašti na volju, čega god da se sjete, djeci će to biti veoma zanimljivo, a svakako i korisno.

Da li bi uspostavljanje rutine pomoglo da se djeca bolje nose sa stresom?

Naravno! Rutine nam pomažu da se osjećamo sigurno, one nas na neki način organizuju.  I zaista u roditeljstvu dosta toga zavisi od dosljednosti. Roditelji mogu da organizuju dan da se tačno zna kad i šta se radi: prvo doručak, pa pranje zuba, zatim oblačenje… i tako redom kroz dan. Ono na šta treba da se obrati pažnja, jeste da djeca u ovom uzrastu moraju da imaju dosta vremena za igru! To je u ovom periodu od izuzetnog značaja!

Šta se dešava sa porodicama koje su uspostavile rutine, napravile dnevne rasporede i toga se striktno pridržavaju? Pa imamo vrijeme za crtanje, vrijeme za učenje, vrijeme za igranje…Da li je to baš dobro za djecu?

Pretpostavljam da je jedan od većih stresora za vrijeme pandemije bilo baš to, mnogo slobodnog vremena, i roditelja i djece, i najvažnije pitanje „šta uraditi sa toliko slobodnog vremena“ i „kako ga ispuniti“? I djeca i roditelji su osjećali nesigurnost zbog toga, samim tim je došlo do uspostavljanja rutine odnosno izrade dnevnih rasporeda. Svi se osjećamo bolje i sigurnije kada nam je vrijeme ispunjeno raznim aktivnostima. Iako su se roditelji zaista potrudili da u dnevne rasporede uvrste  korisne i funkcionalne stvari za djecu, mislim da je bitnije da budu fleksibilni, da ne dozvolimo da raspored vodi nas. Mislim da bi roditeljima dosta pomoglo da odrede glavne stvari u svom dnevnom rasporedu a to bi bilo vrijeme obroka, vrijeme popodnevnog i večernjeg spavanja, vrijeme kupanja. Ostale aktivnosti mogu da se određuju prema željama djece, ali svakako da akcenat stavljajte na što više slobodne igre, po mogućnosti van kuće. Znam ne žive svi u kućama pa da imaju svoja dvorišta, ali mislim da se uvijek, tokom dana, može naći vrijeme za izlazak iz stana i odlazak na neko mjesto pogodno za dječiju igru.

Koje sve aktivnosti roditelji mogu da rade sa djecom kod kuće?

Od trenutka kada dijete prohoda, on postaje gospodar kuće i sve u kući postaje igračka. Samim tim i roditeljima postaje lakše da osmisle aktivnost kojim bi mogli da zainteresuju dijete. Negdje do 18 mjeseci djeca se mogu zabavljati organizovanjem i preuređenjem predmeta. Tada im roditelji mogu ponuditi kockice sa kojima se djeca tog uzrasta veoma rado igraju, slažu ih u redu ili prave kule od njih. Takođe u ovom uzrastu djeca vole zvukove, tako da im lonci i poklopci mogu predstavljati bubnjeve. Ipak moram napomenuti da je u ovom uzrastu najdominantnija je imitacija, pa tako dok čistite obezbjedite i jednu krpu za dijete, dozvolite mu da se igra sa brašnom i tijestom dok vi kuvate. Na taj način podspješujete njegovu maštu i zadovoljavate radoznalost. Malo starija djeca su i samostalnija pa sam tim i interesovanja su im drugačija. Na periodu do tri godine moguća je pojava zamišljenog prijatelja. Dijete se igra s njim kao da je zaista u kući. Ovim putem želim reći da je to zaista normalna pojava i da roditelji nemaju razloga za brigu.

Socijalna izolacija je učinila da se udaljimo jedni od drugih, da se manje posjećujemo, manje družimo. Te mjere se polako ukidaju, ali za straije od 65 godina još uvijek su neke mjere na snazi. Šta mislite da li je to uticalo na povezivanje bake i dede i novorođenih unučića?

Znate kako, o tome smo dosta pričali u našim prethodnim emisijama, tehnika je toliko uznapredovala, a danas skoro svi imamo pametne telefone i sa svima se lako stupa u kontakt. Čak i bebe mogu da se povežu i upoznaju osobu sa druge strane ekrana ako sa njom roditelji održavaju svakodnevni kontakt. U tom smislu nije mnogo uticalo na građenje veza. S druge strane, fizički kontakt je nezamjenjiv! I to je ono što je više nedostajalo baki i dedi. Nadamo se da će i ove mjere u što skorije vrijeme popustiti i da će se unučići i bake i dede družiti uživo!

Imate li neku poruku za kraj?

Još jednom da podsjetim roditelje da ne pokušavaju biti savršeni. Savršenstvo ne postoji! Budite prisutni, ohrabrujte svoju djecu u pokušajima i igrama. Shvatite da ste vi, na ovom uzrastu vašeg djeteta, njegova najomiljenija osoba na cijelom svijetu!

Komentari