Kad je prošle godine Mario dobio od strica komad zemlje sa ostacima vikendice opustošene u ratu, pitali smo kćerke da li su za to da malo odmorimo od putovanja, a da ulažemo u tu ruševinu. Jesu. Poslije, kad smo vidjeli koliko tu ode para za najosnovnije, pitamo ih i ovo: kad biste morale da birate između mora i skijanja, s jedne strane, i putovanja u druge gradove, najčešće je to preko proljetnog raspusta, malo su se mislile. Onda kažu, u druge gradove. Zašto? Zbog muzeja. Mislim se, mi smo svoje obavili, vaspitavanje završeno.
Imaju one svoje dvije prijateljice, BFF, sestre su, krofne dvije. U maju bili aktuelni školski izleti. Mlađu pitam gdje ti ideš. Na Kozaru. Prepričava plan, pa spomene da se ide i u muzej. “Al’ je meni mama rekla da to baš i nije za djecu.”
Vodili smo svoje, jednom, u taj muzej, mimo škole. Kupili frulu, da takva, šarena i vesela, asocira na to neveselo zdanje. I na spomen pločama pokazali ime pradjedovog brata. Koji je došao brata odmijeniti kad mu se rodila kćerka. Pradjed otišao kući da vidi novorođeno dijete, brat mu ostao i poginuo. Tako baka Mira ispričala o svom ocu i stricu, tako mi prenijeli svojim kćerkama, njenim unukama. Za djetinjstvo dovoljno. Kako odrastaju, dalje ćemo.
Na Kozari je 22. juna održan stručni skup „Genocid nad Srbima u NDH i ustanak, Kozara 1942-2022“ u organizaciji Nacionalnog parka Kozara i Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica. Uzimamo izjavu od više kustoskinje Memorijalnog muzeja na Mrakovici Marine Ljubičić Bogunović. Govori o radu koji će ona predstaviti na tom skupu i govori o pozvanosti Nacionalnog parka Kozara da obilježi važan jubilej ove godine. Na kraju, kolega još upita i za osnovne brojke koje se i inače ponavljaju u medijskim izvještajima. Ona zastade, malo zbunjena, pa odgovori. Poslije će mi reći da ju je mama pitala, nakon što je na TV-u gledala prilog: “Draga Marina, znaš li ti išta drugo reći?”
Na putu ka muzeju priča o izložbi koju priprema sa kolegama Muzeja genocida iz Beograda, a koja se otvara 30. juna. Govori smireno, opisuje detaljno. Katkad sklizne u emociju, pa joj glas zadrhti, na ivici je suza. Više od uzbuđenja zbog radikalne promjene pristupa građi koja joj je svakodnevni posao. “Da se žargonski izrazim, stisli smo petlju.” Temeljna razlika je angažman vizuelnog umjetnika, po prvi put za njenih deset godina staža.
“Ma, Nikola je fantastičan! Mi jedno, a on: to ne, to ne, ni to ne”, smije se.
U nedjelju, 26. juna, oko devet ujutro, zatičem auto beogradskih tablica iznad Titove vile na Mrakovici. Pred ulazom u muzej četvero ljudi. Neko doručkuje, neko pije kafu. Iza njih je traktorska prikolica sa zemljom, iskopanom iz planine, kojom se popunjavaju muzejske vitrine da bude podloga eksponatima.
“Mediji mogu, ali rekao sam ništa društvene mreže, da se ne naruši ekskluzivitet. Ma, poslaću vam ja slike”, govori Nikola Radosavljević. Sad treba i urednike naviknuti na distinkciju autori izložbe, ovdje troje istoričara, i autor postavke.
“Samo što ja nisam istoričar”, podiže ruke, otvorenih dlanova prema meni, ograđuje se. “Do sada sam radio s arheolozima i etnolozima uglavnom, sad prvi put s istoričarima”.
Između muzeja i spomenika jedno drvo, sto i klupe u njegovom hladu. Tu snimam razgovor s Marinom, o tehnikalijama i generalijama izložbe. Onda me u muzeju vodi kroz izložbu u nastajanju. Pokažem joj na kraju minutažu na snimaču zvuka. Prvi dio razgovora s njom, 27 minuta, s Nikolom sedam, pa drugi s njom, 23 minute. Kartica teksta je oko četiri minute. Sad tih 15-ak stranica treba svesti na dvije do tri, koliko je maksimum agencijske forme. Poslije mi žao svake riječi. Iznimno su rijetki sagovornici kod kojih nema ni riječi viška ni manjka. A još i nepretenciozni.
“Nidžo, moraćeš nešto zucnuti i ti”, govori mu. Nikola je umjetnički direktor projekta “Kozara 1942”, zaposlen u Muzeju žrtava genocida kao rukovodilac grupe za programe iz kulture, umjetnosti, prosvjete i izdavaštva. “Ja sam grafičar. Spadam u vizuelne umjetnike koji se bave grafičkim medijem. To uključuje svu moguću audio-vizuelnu produkciju i sve vrste 2D dizajna i 2D umjetničke štampe”.
A Nikola – plijeni. Razgovor s njim u cjelosti objavljen je u drugom od pet nastavaka feljtona “Kozara 1942” Novinske agencije Republike Srpske SRNA. “Ovo jeste malo estradno”, pokazuje na zid na samom ulazu u muzej, s lijeve strane. Veliki formati fotografija Marine i dvojice kolega joj istoričara, Bojana Arbutine i Borisa Radakovića, svi pored spomenika Dušana Džamonje, i ispod, u jednakom formatu, ispisane njihove biografije i naučna interesovanja.
Srećemo se poslije par dana, na otvaranju izložbe. “Niste me prepoznali? Oprao sam kosu”, smije se. “I malo ovako…”, pokazuje rukama niza se, obukao se malo formalnije, za taj dan.
Kupio me je s dvije i po rečenice. Da se istorijska izložba ne smije pretvoriti u knjigu. I da ne gubi ako joj se oduzme tekst. Niste kalkulisali, da li će s ko od istoričara ljutiti? “I književnika”, dodaje, isto s osmijehom.
Razmišljala sam o njegovoj izjavi da je onim početnim slikama htio da naglasi da su autori izložbe potomci Kozare. Jednom u Beču domaćini su grupu novinara odveli na krov zgrade u centru grada. Na krovu košnica pčela. Podijelili med za degustaciju i htjeli nas zadiviti da možda prvi put u životu probamo med od pčela koje smo vidjeli svojim očima. Upravo suprotno. Malo kad sam koristila med, a da košnice iz kojih je vrcan nisam vidjela. Tako i ovo. Porijeklo autora biće dodatna vrijednost izložbe onda kad se izmjesti sa Kozare. U Beogradu, gdje bi trebalo da bude otvorena na jesen, dobiće još jednu dodatnu vrijednost – biće postavljena u kući Jevreja stradalog u Drugom svjetskom ratu.
Kupio me sagovornik i izjavom da su teme koje su osjetljive za obradu kroz nauku možda još i osjetljivije za obradu kroz vizuelnu umjetnost i to je momenat gdje se vidi besmisao pitanja koliko košta grafički dizajn. Kao što je period kojim se izložba bavi pun ubistava bez ispaljenog metka, tako je i ova postavka priča o krvi, a bez kapi krvi.
“Evo, ovo tu, ovdje mogu da se igraju djeca”, pokazuje Nikola na gomilicu zemlje na podu.
Svoju vodim što prije. Sad ne treba ni frula.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Kako opstaje kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
