U bosanskohercegovačkom javnom prostoru koji izgleda kao netransparentna masa govora mržnje i prepucavanja, još uvijek se zadire u rane žrtava ratnih zločina. Na ovaj način stvara se uzastopna tenzija, strah i nepovjerenje među građanima i građankama Bosne i Hercegovine kojima upravljaju elitna politička krda. A kultura sjećanja – sve manje dobiva svoju ponetu u javnom diskursu.
Obično prije izbora, etnonacionalistički narativi ukomponirani u domoljublje nastoje doći do svojih birača i tako nastaviti politiku koja postoji od Daytona. Obilježavanjem godišnjica stradanja “svojih” žrtava, slavljenjem “svojih” ratnih zločinaca stvara se jaz u širenju istine i pogrešan pristup kulturi sjećanja koja ne dopušta kritičko mišljenje i odavanje počasti žrtvi jer je žrtva. No, tijekom predizborne kampanje ta žrtva dobiva ime, jezik i izgled jednog naroda, koliko to apsurdno bilo. A oni koji ne dolaze iz određenog naroda, a žele odati počast istim žrtvama, bivaju izdajnici “svoga” naroda. Na ovaj način se stvara jedna nevidljiva barijera kojoj je cilj da drži podjelu među narodima u BiH.
Ipak, postoje mladi koji se odupiru pogrešnim narativima i prepoznaju ih vrlo brzo. No, ti mladi ne sjede na visokim pozicijama, oni zarađuju od svojeg rada da bi preživjeli, a ne živjeli. Jer i pravednost ima svoju cijenu, a ona se najčešće odražava kroz nizak životni standard i manjak podrške institucija, ukoliko se javno ukazuje na neki društveni problem. S druge strane, mnogi žive na račun priče o žrtvama i pravima marginaliziranih skupina, nudeći samo jednu stranu priče. Tu im daju podršku određeni mediji koji svojim djelovanjem iskrivljuju istinu i manipuliranju građanima i građankama u BiH. Da ovo nije nov problem, govori činjenica da je BiH jedna od najniže rangiranih država u Europi kada se govori o medijskoj i političkoj pismenosti. Dakle, 26-godišnji spin obojen etnonacionalizmom urodio je plodom.
Da bi se njegovala zdrava kultura sjećanja, potrebno je jasno identificirati ulogu žrtve i ravnomjerno je prikazivati u javnom prostoru, računajući njen etnički identitet. No, još uvijek djeca u školama nisu otišla na mjesta stradanja naroda kojem ne pripadaju te iz udžbenika upijaju subjektivnu priču koja im sutra neće dopustiti da aktivno slušaju drugog i drugačijeg. Tu se stvara komunikacijski šum koji je baziran na stereotipima i predrasudama i koji se prenosi generacijama. Još uvijek, aktivizam je jedini put da se pravilno uči o prošlosti. No, o žrtvama i njegovanju kulture sjećanja se treba direktno učiti od onih koji su preživjeli određeni ratni zločin, a ne kroz teoriju u luksuznim hotelima. Samo se odlaskom na mjesta stradanja kod mladih stvara suosjećanje i kritičko mišljenje, bas kao što se razvilo i kod mene. Tada ta iskustva postaju životna i nude novu perspektivu u gledanju na događaje iz prošlosti. Najveći nivo kulture sjećanje, za mene, je kada uronimo i zamislimo perspektivu i bol drugoga i kada u tom trenutku isključimo način kako smo odgajani i kako “trebamo” razmišljati. Jedino smo tada oslobođeni od bilo kakvog osuđivanja i nabacivanja krivnje drugome i spremni smo da slobodno razmjenjujemo iskustva i mišljenja. No, tu je potrebno i da druga strana uloži trud.
U konačnici, kultura sjećanja opstaje na pogrešnim narativima koji se nastoje ispraviti uz pomoć aktivista i aktivistica. Iako je to težak i nezahvalan put, jedini je način kako se oduprijeti nezdravim okovima koji nas nastoje ubaciti u svoju jednostranu kolotečinu. Nedavni napad na Partizansko groblje u Mostaru jasno govori o nasilnom uskraćivanju kulture sjećanja građanima i građankama Mostara i pokazuje da su gradske vlasti imune za bilo kakvu reakciju. Lako je osuditi, no gdje su oni koji trebaju djelovati? Zašto se ne sankcioniraju navijačke skupine koje djeluju u sklopu određenih sportskih klubova, a sve rade osim zagovaranja sportskih vrijednosti, gdje je primarno poštovanje različitosti. Aktivisti i aktivistice ne mogu biti jedini u ovoj borbi, potreban je ravnomjeran skup snaga koji će obuhvatiti i institucije i biti jasan pokazatelj da promoviranje fašističkih i nacionalističkih narativa i svih oblika nasilja treba biti kažnjeno.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Kako opstaje kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
