Mnoge mlade osobe u Bosni i Hercegovini proživljavaju mobbing tokom prvog radnog iskustva te vrlo često nemaju svijest, pa ni znanje kako da se zaštite. Jedan od njih je i muškarac iz Sarajeva, koji je ispričao svoje iskustvo zlostavljanja na radnom mjestu.
„Već prvu sedmicu kada sam se zaposlio kao pripravnik, primijetio sam stvari koje su mi bile čudne. Na kraju radnog vremena morali smo pitati nadređene da li možemo ići kući, a samo postavljanje tog pitanja izazivalo je različite negativne komentare“, započinje priču bivši zaposlenik jedne sarajevske kompanije, koji je zbog straha želio ostati anoniman.
Kaže da je laptop svakodnevno nosio kući, jer su pripravnici bili primorani raditi dodatni posao.
„Prekovremeni rad nije bio plaćen, niti je bio kompenziran na neki drugi način. Radni dan nam je nekada znao trajati između 10 i 14 sati, a takvi periodi su trajali mjesecima. Bilo je dana kada sam odlazio s posla skoro u ponoć“, pojašnjava on.
Kaže da uz sav trud koji je ulagao u posao, dobijao je samo kritike, a nadređeni su često psovali, galamili i imali izljeve bijesa na uposlenike.
„Bar jednom sedmično sam morao slušati kako sam lijen, neefikasan i nezahvalan“, prisjeća se on.
Često su radili vikendima koji nisu bili plaćeni. Zadaci koji su dobijali uvijek su bili obimni, te kako ističe, nekada su zahtijevali cjelodnevni rad vikendom.
„Dešavalo se da mi nadređena osoba u 11 navečer u uredu saopšti da ujutru moram ići na terenski rad. Telefonski pozivi u jutarnjim satima, navečer, vikendima, na bolovanju ili godišnjem odmoru su bili normalan stvar u toj kompaniji. Nekad bi pozivali navečer i zahtijevali da do ujutru završim posao. Ti pozivi su gotovo uvijek bili popraćeni galamom i kritikom“, prisjeća se perioda kada je svakodnevno bio izložen mobingu na radnom mjestu.
Mnogim od njegovih kolega, kako kaže, postavljana su privatna pitanja, poput toga da li imaju partnera ili partnericu, na šta su nadređeni uz podsmijeh često komentarisali ‘pa dok si ovdje nećeš ga ni naći – posao je sve’.
„Najbolji primjer koji oslikava nezdravu atmosferu je taj da je skoro 20 kolega napustilo ovu kompaniju u jednoj godini. To je mnogo ljudi, jer kompanija ima tek nešto više 50 zaposlenika“, pojašnjava on.
Pripravnici u ovoj kompaniji su imali mnoge zdravstvene probleme, a često su bili otuđeni od porodice i prijatelja.
„Moje mentalnog zdravlje je bilo narušeno, a stres je bio svakodnevnica“, prisjeća se on.
Kaže da je nakon godinu dana napustio ovu kompaniju, jer kako ističe, to nije bilo vrijedno njegovog zdravlja.
„Ovakve kompanije jednostavno iskorištavaju mlade ljude koji su tek završili fakultet i primorani su da rade u takvom okruženju zbog egzistencije ili prvog radnog iskustva“, završava priču ovaj mladi čovjek o svom prvom radnom iskustvu.
Kako prepoznati mobbing i zašto žrtve ne prijavljuju zlostavljanje?
Anica Ramić, diplomirana menadžerica u zdravstvu, koja trenutno obavlja funkciju predsjednice udruženja građana Stop mobbing, kaže da osobe koje vrše mobbing najčešće maltretiraju uposlenike na nekoliko načina.
„Mogu napadati vaš socijalni ugled, širiti tračeve, ismijavati vas i ponižavati pred drugima. Mogu uskraćivati kontakte, isključivati vas iz razgovora, vikati i davati ponižavajuće gest-mimike. Žrtve su stalno pod stresom, daju im se besmisleni, ponižavajući zadaci i primorani su na rad koji im šteti zdravlju. Mogući su i fizički napadi te seksualno zlostavljanje“, pojašnjava ona.
Mobbing se često dešava kada to niko drugi ne vidi, ali može se dešavati i u prisustvu drugih kolega, koji se podsmijavaju žrtvi.
„Ne zna se šta je gore, biti sam ili u masi sa nasilnikom. To je začarani krug ucjena i poniženja. Kada se dešava zlostavljanje, druge kolege ‘ne želi da se miješaju’ zbog čega je Bosna i Hercegovina rekorder po učestalosti mobbinga“, ističe Ramić.
Ona kaže da među radnicima koji su ostali bez posla tokom pandemije, veliki je broj onih koji su imali ugovor na određeno vrijeme, kojima poslodavci nisu produžili ugovore o radu. Radnicima se prijetilo otkazima, smanjuju plate te su bili primorani da šute i trpe.
„Kod nas je borba za egzistenciju. Živimo u društvu u kojem manjka od ljudskog dostojanstva do životnih namirnica. Često smo primorani da prihvatimo stanje kakvo jeste, da bi preživjeli. Zbog straha od poslodavaca većina ljudi opšte ne priča o ovom obliku pritiska, strahujući za posao kojeg je u BiH veoma teško dobiti“, pojašnjava Ramić.
Skoro 60 % zaposlenih u BiH su žrtve mobbinga
Ramić ističe da je destruktivna pojava mobbing u Bosni i Hercegovini zahvatila skoro 60 posto zaposlenih te se sve više širi na radnim mjestima.
„Prema pojedinim istraživanjima, mobbing se najčešće javlja u loše organizovanim firmama i institucijama, u slučajevima bespomoćnog ili nezainteresiranog menadžmenta za napredak“, kaže ona.
Pojašnjava da je situacija toliko ozbiljna da je prema nedavno objavljenim statističkim podacima ova pojava najraširenija u organima državne uprave, školstvu, zdravstvu te kulturi i obrazovanju.
„Dakle, upravo u onim ustanovama i institucijama koje bi trebale da predstavljaju društvenu preventivu ovakvim pojavama“, govori Ramić.
Pojašnjava da na kraju nema pobjednika, žrtva napušta posao ili postaje neučinkovita, a mobber biva percipiran kao neko s kim se ne smije ulaziti u konflikt. Kompanijom se počinje širiti atmosfera straha, zbog čega najčešće propada.
„U Njemačkoj su izračunali da jedan slučaj mobbinga kroz samo jednu godinu može izazvati štetu za kompaniju u iznosu od 30 000 do 100 000 eura“, kaže Ramić.
Ističe još i da mobbing nije medicinska dijagnoza, ali može dovesti do brojnih psihičkih i fizičkih zdravstvenih problema. Zlostavljane osobe mogu potražiti pomoć u centrima za mentalno zdravlje koji se nalaze u svim domovima zdravlja u BiH. Javljanje psihologu ili psihijatru je važno radi daljeg rješavanja mobinga.
„Naime, nanošenje duševne boli može se dokazati jedino ako osoba koja je doživjela mobbing ima za to nalaze potvrđene od stručnih lica“, upozorava Ramić.
Mobbing je teško dokazati, ali ne i nemoguće
Iz udruženja Stop mobbing ističu da se mali broj ljudi odlučuje prijaviti mobbing, najčešće iz razloga jer je teško dokaziv, a radnici imaju strah od daljeg uznemiravanja ili otkaza.
„Žrtve se boje bez obzira na zakonsku odredbu kojom je određeno da poslodavac ne smije preduzimati nikakve mjere prema radniku, zbog činjenice da se žalio na nasilje, diskriminaciju, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobbing. Pored toga, sudski troškovi u slučaju eventualnog gubitka sudskog spora radnika, predstavljaju veliko opterećenje“, pojašnjava predsjednica udruženja Stop Mobbing.
Prema Zakonu o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini, Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine je određen kao centralna institucija za zaštitu od diskriminacije. Ramić kaže da donošenja odluka Ombudsmana u korist žrtve, može značajno utjecati na suzbijanje svih oblika diskriminacije.
„Preporuka Ombudsmana može da posluži i kao dokazni materijal na sudu“, dodaje ona.
Ramić kaže da je dosadašnja sudska praksa veoma skromna, sa malim brojem presuda u kojima je dokazan mobbing. To obeshrabruje zaposlene da podnosu tužbu, kao i da ulaze u skupe i dugotrajne sporove sa neizvjesnim ishodom.
„Nažalost, zbog korumpiranosti sudstva, presude su često unaprijed poznate i to u korist poslodavca“, kaže Ramić.
Za kraj ističe da je najvažnije shvatiti kako niko ne bi trebao trpjeti ni dan vrijeđanja, ponižavanja i manipulisanja na poslu. Upravo strah od reakcije šefa i gubitka radnog mjesta, zbog kojeg žrtve mobbinga najčešće ne poduzimaju ništa, podsticaj je zlostavljačima da budu još gori.
