U Bosni i Hercegovini, gotovo tri decenije nakon završetka rata, ratno seksualno i rodno zasnovano nasilje i dalje predstavlja duboko traumatičnu, ali često marginaliziranu temu u medijskom prostoru. Iako je međunarodna zajednica priznala seksualno nasilje kao oružje rata, domaći mediji suočavaju se s izazovima u izvještavanju koji variraju od senzacionalizma do ignorisanja ove teme.
Ton i terminologija: Između saosjećanja i senzacionalizma
Analiza izvještaja objavljenih u vodećim bosanskohercegovačkim portalima i dnevnim novinama pokazuje da pristupi izvještavanju o ratnom seksualnom nasilju variraju u tonu. Dok pojedini mediji koriste neutralan ili saosjećajan jezik, drugi pribjegavaju dramatizaciji i senzacionalizmu. Na primjer, naslov poput “Silovana u ratu, danas vodi normalan život” objavljen na jednom portalu, fokusira se na šokantni element prošlosti, zanemarujući širi kontekst procesa oporavka i borbe za pravdu.
Prema analizi Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI), više od 60% analiziranih medijskih sadržaja o ratnom seksualnom nasilju koristi termine poput “žrtva” i “silovana žena”, dok manje od 15% koristi izraze poput “preživjela” ili “aktivistkinja”. Time se dodatno perpetuira narativ nemoći, umjesto da osnažuje pojedince koji su preživjeli ratne zločine.
Uloga novinara: Između etike i senzacionalizma
Novinari i urednici imaju ključnu ulogu u oblikovanju javne percepcije o ratnom seksualnom nasilju. Nažalost, mnogi nemaju adekvatnu edukaciju o etičkim standardima pri izvještavanju o traumi, što rezultira neprimjerenim pristupima – od objavljivanja ličnih podataka bez saglasnosti, do neprovjerenih i neosjetljivih narativa koji mogu izazvati sekundarnu viktimizaciju.
Portal Klix.ba, naprimjer, u više navrata je objavljivao tekstove u kojima su sagovornice bile prikazane bez konteksta njihove uloge u borbi za pravdu, dok portali poput BIRN-a i Balkan Insighta pružaju dublji uvid kroz serijale poput „Život poslije silovanja“, gdje preživjele same govore o svojim iskustvima, uz podršku psihologa i pravnih eksperata.
Prikaz preživjelih: Žrtve ili borci za pravdu?
Način na koji se preživjeli predstavljaju u medijima ima direktan utjecaj na kolektivno pamćenje i društvenu stigmu. U mnogim slučajevima, preživjeli se prikazuju isključivo kao osobe koje su pretrpjele nasilje, bez priznanja njihove hrabrosti u javnom istupanju, svjedočenju na sudovima i aktivizmu.
Međutim, priče poput one o Bakiri Hasečić, aktivistkinji i predsjednici Udruženja “Žena – žrtva rata”, predstavljaju primjer kako mediji mogu oblikovati drugačiju naraciju – onu u kojoj su preživjeli protagonisti borbe za istinu, pravdu i društvenu promjenu. Također, magazin “Diskriminacija” objavio je niz intervjua s aktivistkinjama koje su preživjele nasilje i danas rade na zakonodavnim inicijativama za priznavanje prava civilnih žrtava rata.
Dobre i loše prakse
Pozitivni primjeri uključuju dokumentarne serijale poput „Glasovi nevidljivih“ koje producira Mediacentar Sarajevo, gdje su priče preživjelih prikazane s poštovanjem, bez narativa viktimizacije. Loše prakse, s druge strane, uključuju tabloide koji objavljuju senzacionalističke naslove bez provjere činjenica i bez pristanka osoba o kojima izvještavaju. U izvještaju UN Women iz 2022. godine, naglašeno je da gotovo 40% izvještaja o rodno zasnovanom nasilju u BiH ne uključuje izvor informacija ili saglasnost osoba o kojima se piše.
Također, zabrinjavajuće je što u obrazovnom sistemu i novinarskoj obuci nedostaju specijalizirani treninzi o izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju i traumi, što direktno utječe na kvalitet izvještavanja. Prema istraživanju organizacije TRIAL International, samo 12% novinara u BiH je prošlo formalnu obuku o izvještavanju o ratnom nasilju nad ženama.
Put ka unapređenju izvještavanja
Kada se govori o mogućnostima za napredak, važno je razumjeti da kvalitetnije izvještavanje ne dolazi samo iz dobre namjere, već iz konkretne edukacije i razumijevanja traume. Uvođenjem edukativnih programa za novinare, posebno onih koji se bave temama rata, pravde i ljudskih prava, stvorila bi se osnova za odgovornije pisanje. Upotreba jezika koji osnažuje – gdje se osobe ne predstavljaju kao „žrtve“ već kao „preživjele“ ili „aktivistkinje“, može značajno promijeniti način na koji javnost percipira njihovu ulogu.
Nužno je i uspostaviti saradnju između medija i civilnog sektora, posebno organizacija koje rade sa ženama preživjelim nasilje, kako bi se osiguralo da medijski prostor ne bude dodatni izvor retraumatizacije, već sigurno mjesto za dijeljenje iskustava. Novinari bi trebali imati pristup smjernicama i protokolima koji uključuju saglasnost, zaštitu identiteta i savjetovanje sa stručnjacima.
Na kraju, mediji moraju prepoznati da izvještavanje o ovim temama nije samo profesionalna dužnost, već i društvena odgovornost. Kroz promišljen i empatičan pristup, mogu postati saveznici u borbi za pravdu i dostojanstvo onih koji su preživjeli najteže oblike nasilja.
Mediji u BiH imaju odgovornost i moć da doprinesu društvenom iscjeljenju i borbi protiv stigme ratnog seksualnog nasilja. Kroz odgovorno, edukovano i empatično izvještavanje, novinari mogu doprinijeti stvaranju prostora u kojem se preživjeli osjećaju poštovano, sigurno i podržano na putu ka pravdi. Bez toga, rizikujemo da ponovimo nepravdu – tišinom, neznanjem i pogrešnim narativima.
Ovaj teskt nastao je kao rezultat Poziva na nagradni konkurs: “Medijska slika ratnog seksualnog i rodno zasnovanog nasilja u BiH?” uz podršku Trial International.
