Lijepa, mračna, naša

|

Blog | Nekategorisano

Putovala sam autobusom od Mostara do Banja Luke. Često idem tom relacijom u zadnje vrijeme. Kako put traje nekih pet sati, imam napretek vremena za razmišljanje. Neko bi rekao da se za to vrijeme može sresti neka zanimljiva persona i čuti neka životna priča koja ostaje urezana u nama do kraja života. Da je moj život film, vjerovatno bi se to i desilo. No, moj život nije film već tavorenje u BIH.

Ljudi ulaze i izlaze tokom te duge relacije. Gledam kroz prozor u ljepote naše zemlje i samo vidim stijene, krš, golet, mršavo drveće, sivilo, ispranost, tugu, pustinju. Vidim face ljudi koji ulaze i izlaze i u meni, umjesto priče koja će me nadahnuti do kraja života, ostaje samo okus čemera i jada. Stariji ljudi, mladi ljudi i ja među njima, ni ovdje ni tamo, ćute, ne druže se, ne upoznaju se, bulje u telefone i ako nešto i prozbore, to je kuknjava, težak život, bolest koja ponizi i odnese onog koga pogodi. Znači, mrak, mrak, mrak pao mi na oči!

Nema osmijeha, narodnjava tuče iz zvučnika, ako neko i priča, to je obično neki robusni primjerak našeg muškarca u svojim dvadesetima kojem je vrhunac zabave kad se neko narolja i blamira sam sebe. Neartikulisani zvuci tog mladića nas „zabavljaju“ do kraja odredišta, a ostali su uvukli svoje brade i ćute, ćute, ćute. Da li dišu? Jesu li živi?

Jesmo li mi živi ili nam se samo čini?

Foto: Zamisli.ba

 

Od nekulturnog i nehajnog vozača do nekulturnih radnica na stanicama diljem lijepe naše, putovanje po ovoj jazbini od zemlje ostavi gorak okus siromaštva i zaostalosti. Pogotovo zimi kad se vraćam u svoju mahalu, kad se bus probija kroz magluštinu i takvu mrakaču na pojedinim dijelovima puta da pomislite da je tu bog davno ugasio svjetlo.

Ako se i pojavi neka živopisna persona i počne razgovor s nekim, ljudi reaguju kao preplašene srne, uvlače svoje vratove još više u ramena i još svesrdnije bulje u svoje telefone. Jedna takva gospođa od cirka 70 godina sa šeširom i cool cvikama je sjela pored mene i prvi put nakon ovoliko mojih putovanja po BIH, uljepšala mi putovanje.

Razgovor se, naravno, svede na kraju na činjenicu da živimo u raspadu od zemlje, da ovdje budućnosti nema i da svi treba da odselimo da bismo spasili ovu iluziju od naših života. No, lijepo je obratiti pažnju na neko drugo ljudsko biće, prozboriti koju riječ, podijeliti keks i čavrljati dok bus klizi kroz mrak, mrak, mrak naše zemlje.

Je li naš narod mrtav duhovno?

Je li samo tužan ili je i beskrajno nekulturan i mutav?

Razmišljam o tom dok se probijamo ćutke kroz magluštinu uz narodnjačko jaukanje sa zvučnika. Čari mog rodnog kraja! Čarobni osjećaj uzaludnosti nakon svakog putovanja po napola pustoj, tmurnoj i siromašnoj zemlji našoj!

Komentari