Svima je dosta svega! Čujem ljude oko sebe u prolazu, čujem ih na stanicama dok čekaju bus, čujem ih za kasom u supermarketu, čujem ih u kafićima, u redovima u bankama, poštama, pred školom dok čekam dijete… Svima je dosta svega i ništa ne čine!
U redu je pljuvati ove na vlasti. Oni su tu da bi nam bilo bolje, ali nikad nam nije bolje pa ih tiho pljujemo da niko ne čuje. Ne daj bože pljunuti pa još da neko čuje pa bismo morali biti odgovorni i glasno reći da ništa ne valja u državi u kojoj živimo. Oni na vlasti kradu, oni su nam krivi, oni razvijaju biznise, gomilaju milione preko naših leđa. Mi smo samo sredstvo, oni su cilj. Oni su nam krivi što smo mi nesposobni da mućnemo glavom i shvatimo da smo brojniji i moćniji. No, nesvjestan svoje moći je isto što i biti nemoćan.
Dosta je! Krivi smo mi! Za sve što nam se dešava, krivi smo samo mi. I onaj jadni penzioner što šepa ulicom i daje penziju na lijekove, i ona žena što jedva prehranjuje djecu, i onaj pijanac što provodi vijek u kafani, i onaj prosvetni radnik koji radi za stranačke ulizice i jedva otplaćuje kredit, i onaj doktor što liječi ovo ubogo stado, i ona šalteruša, i onaj radnik na građevini, i onaj student kojem roditelji jedva odvajaju za džeparac, i ona našminkana klinka koja nema pojma šta se oko nje dešava, i onaj nacionalista, i onaj anarhista, i vjernici, đaci, marginalci, manjine i većine… Krivi smo svi mi i vrijeme je da preuzmemo odgovornost.
Uz svu našu kolektivnu glupost, nedostatak empatije je veliki problem. Kad se nekom nešto loše desi, kad je neko obespravljen zbog sistema, svi uvlače glave u ramena i misle da ih se ne tiče. Sutra će tebe da se tiče pa ko će onda stati iza tebe dok te sistem šamara, piša na tebe i pljuje? Niko! Niko jer ovdje žive kukavice i zatucani koji ne shvataju da sve što se ovdje dešava, debelo se svakoga tiče.
Kad štrajkuju obespravljeni radnici, kad bilo ko traži svoja osnovna prava, niko se ne uključuje. Ignorišete vlastitu propast. Bolje reći ignorišemo jer sam i ja dio ove cjeline i iako progovaram s vremena na vrijeme, moje riječi su izignorisane kao i sve ostalo. Ljudi zaziru od istine. Iako su se sad ljudi malo trgnuli iz letargije usljed velike tragedije koja se dogodila u Banja Luci, ubistva Davida Dragičevića i borbe njegovih roditelja protiv institucija koje su se pokazale mnogo gore i ogrezlije u kriminal nego što smo ikad slutili da jesu, velik broj ljudi još uvijek okreće glavu i ignoriše katastrofu pred svojim očima.
Pitaću vas jeste li ponosni na svoju zemlju i na sebe i pored svih činjenica koje nam bodu oči. Jeste li ponosni na vlast koju održavate 20 i kusur godina, koja je pretvorila ovu šaku zemlje u svoj posjed gdje mrači i oblači? Jeste li ponosni što svakog dana bježe ljudi odavde, mahom najsposobniji od nas, a ostaje talog društva koji nikom ne treba? Jeste li ponosni na to što ćutite kao miševi i što mislite da vas se ne tiče, što samo znate razglabati po kafanama i tiho u svojim kućama o teorijama zavjere i da neko to samo želi da sruši RS? RS je trula iz temelja i sama će se urušiti. Ruše je oni koji treba da je grade, a to su njene institucije.
Postoji jedan osjećaj koji polako prekriva ovaj komad zemlje. Osjećaj teži od ponosa. Taj osjećaj se zove sramota. Svi ga nosimo oko vrata kao zvono. Onda kad vidite velike face na režimskim tv ekranima koji podsmješljivo poturaju lažnu predstavu naše svakodnevice, onda kad ugledate račun na kasi i počnete se preznojavati i pitati kako ćete izgurati mjesec do kraja, onda kad se razbolite i kad vas doktori sjebu još više jer ne znaju da rade svoj posao, onda kad vam ubiju dijete i vi nemate kome to da prijavite jer nikog nije briga i jer policija ne može ili ne zna da radi svoj posao, crvenite se i zabijte se u rupu zvanu krivica.
Ovi gore se nikad neće sramiti za svoja djela, ali zato ćemo mi i za njihova i svoja. Ovi gore nikad neće biti dovoljno kažnjeni, ali mi ćemo biti i za sebe i za njih. Ćutite i trpite, ko vas jebe!
