Koliko je bosansko-hercegovačko društvo tolerantno?

|

Blog

Ja nisam jedna od onih koji vješto barataju s definicijama i ne znam što to znači riječ tolerancija, gdje i kada je nastala, te da li je njezino porijeklo grčko ili latinsko, ali jedno znam, a to je da se tolerantni ne rađamo, već da o toleranciji s godinama učimo. Djeca ne znaju mrziti, ne znaju zašto se različiti ljudi mole u različitim bogomoljama i zašto je njihova koža svjetlija ili tamnija od kože njihovih vršnjaka. Djeci nije važno to kako odrasli nazivaju Boga i tko je počeo rat mnogo, mnogo godine prije njihovog rođenja.

Kao što sam već na početku teksta rekla, ja možda ne znam što je to tolerancija, ali znam što ona nije. Tolerancija nije to što sam tjedan dana prije maturske zabave ostala bez svog pratioca samo zato što je jedna majka odlučila da pored njezinog sina neće kroči netko tko na lančiću ne nosi isti privjesak kao njihova obitelj. Nisu tolerantni oni koji ne prelaze s jedne na drugu stranu mosta, jer tamo žive drugi i drugačiji.

Tolerancija nisu psovke, uvrede i gradske jurnjave praćene nacionalističkim pjesmama za vrijeme utakmica ili vjerskih praznika. Također, tolerancija nije nešto što dobivamo po začeću. Naša obitelj, prijatelji, vršnjaci i mediji oblikuju nas godinama poput meke gline u koju svatko od njih ostavlja maleni dio sebe. Sve  ono što znamo o toleranciji naučili smo jedni od drugih.

Ako bih morala precizirati što je to što tolerantni ljudi rade rekla bih kako oni prihvaćaju činjenicu da postoje mišljena drugačija od njihovih. Zamislite samo kakav bi bio svijet da još uvijek živimo u društvu koje vjeruje da se za oko treba iskopati oko i da će naši životi biti ljepši ako se ne miješamo s drugima, jer drugi ne vrijede onoliko koliko vrijedimo mi.

Ja sam, odrastajući u porodici koja je uvijek poštovala stavove i uvjerenja drugih, imala tu sreću da u potpunosti razumijem one koji su drugačiji od mene. S godinama prestala sam samo razumjeti i počela uživati u raznolikosti koju mi donosi njihova prisutnost. Onda kada govorimo o toleranciji u Bosni i Hercegovini tada se najviše fokusiramo na prošlo vrijeme i onaj period koji je od naše države, ali i ljudi uzeo ono najbolje što su imali, ali prošlost nažalost ne možemo promijeniti. O njoj možemo govoriti i možemo upozoravati buduće generacije na sve ono loše što rat nosi sa sobom, ali ne možemo zauvijek živjeti u mržnji.

Danas  djeca i mladi stvaraju stereotipe na osnovu onoga što su čuli od svojih roditelja i zato je veoma važno učiti nove naraštaje o tome da nema ništa loše u ljudima koji su drugačiji od nas. Upozorenja poput onih da se ne druže sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima ili Romima kod djece izazivaju averziju prema određenim riječima, a onda kada se u njihove male i neiskvarene umove usadi ta ideja da je sve ono što nije njihovo, zapravo, pogrešno bit će kasno ispravljati krive rijeke.

Ja, nažalost, ne bih rekla da je bosansko hercegovačko društvo dovoljno tolerantno, jer prostor za napredak uvijek i svugdje postoji. Također, smatram da onda kada govorimo o toleranciji ne moramo zamišljati neko utopijsko društvo iz romana znanstvene fantastike, jer biti tolerantan nije teško. Štoviše, izuzetno je lako. Tolerancija je vrlina koja omogućava mir, ona je zasnovana na znanju, otvorenosti i komunikaciji. Tolerancija jeste bolja budućnost Bosne i Hercegovine kojoj se mnogi nadaju.

Kada tolerancija ne bi postojala svijetom bi vladali nemiri, mržnja i rat. Vladali bi zaostali internet ratnici, ratno-huškački bezbožnici i oni koji zarađuju na našim patnjama. Tolerantni ne mogu biti oni ljudi koji život žive učahureni u svoja četiri zida, koji nikada ne putuju, ne istražuju prošlost i ne uživaju u sadašnjosti. Što je to što izaziva strah u čovjeku onda kada ugleda drugačije boje od onih na koje je navikao? Da li je to prapovijesni nagon za spašavanjem ili su u pitanju sati i sati provedeni ispred kutije u kojoj žive ljudi koji neprestano govore o ratu, Bakiru i Dodiku. Da me ne razumijete pogrešno sasvim je uredu nekoga ne voljeti. Ne mogu nam svi ljudi ovoga svijeta biti dragi, ali i oni koji to jesu i oni koji to nisu i dalje imaju svoja prava koja ne smijemo kršiti.

To koliko je naše društvo netolerantno vidjeli smo i u jeku migrantske krize. Pojedinci, ali i određene ustanove i organizacije prema ljudima u pokretu ponašali su se kao prema nižim bićima koja nemaju apsolutna nikakva prava. Ako ste pomislili da se sve navedeno ne odnosi i na vas razmislite još jednom koliko ste, zapravo, tolerantni u svakodnevnom životu. Onda kada parkiramo automobil na trotoar ili zauzmemo mjesto koje je namijenjeno osobama s invaliditetom i to je netolerancija ili kada imamo predrasude prema određenim skupinama ljudi koje nismo ni upoznali. Mladi ljudi, danas mnogo više nego prije, imaju prilike za razne edukacije, radionice i predavanja o ovom i sličnim problemima našeg društva.

Jedno od najvažnijih sredstava u borbi protiv netolerancije jeste empatija koja nam uveliko može olakšati život. Onda kada stvari pogledamo iz ugla drugih ljudi bit će nam lakše shvatiti njihove stavove i razmišljanja. Tolerancija podrazumijeva ljubaznost, prijatan ton glasa, smiješak i pohvale za nešto što su drugi učinili bez obzira na to da li mi to smatramo ispravnim. Sve dok ne čine ništa nažao ili loše i dok ne nanose štetu drugima mi moramo prihvatiti to da pojedini ljudi imaju stavove koji su drugačiji od naših. I to je potpuno uredu. Na svijetu postoji izuzetno veliki broj religija  koje možda nikada nećemo shvatiti ili upoznati, ali onda kada dođemo u doticaj s njima moramo biti tolerantni. Čak i ako ne znamo na koji se način možemo moliti Bogu važno je to da u sve vjerske ustanove ulazimo s jednakim poštovanjem i da se prema svim ljudima ponašamo jednako, jer drugo ništa ne bi bilo ispravno.

Svi oni za koje mi smatramo da su drugačiji vjerojatno na isti način gledaju na nas. Razmislite malo o tome. Tko vas je uvjerio da je sve ono što vi radite ispravno? Bosna i Hercegovina možda nije najtolerantnija zemlja na svijetu, možda to nikada neće ni biti, ali u njoj i dalje žive divni ljudi koji su spremni zajedničkim snagama graditi bolju budućnost, a u toj boljoj budućnosti moja kćerka ili moj sin moći će na matursku zabavu ići s kim god požele. Samo onda kada izađemo iz svoje ljušture i bacimo okove koje nam je stavilo naše društvo možemo biti istinski sretni.

Istinski sretni i tolerantni.

 

Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Da li je bosanskohercegovačko društvo tolerantno?”, a finansiran je od strane Civil Rights defenders.

Komentari