Jovana Boljanić: Feminizam dođe kao infuzija oslabljenom organizmu

Jovana Boljanić  je aktivistkinja, feministkinja, queer umjetnica i glasna borkinja za ljudska prava. Rođena je 3. decembra u Sokocu.  Već nekoliko godina maršira ulicama Banjaluke na Osmomartovskom maršu i podstiče žene da izađu na ulice kako bi se izborile za svoja prava i bile vidljivije u javnom prostoru. U susret borbenom danu žena, donosimo vam razgovor s njom.

Kada si se počela baviti ženskim aktivizmom i zašto?

Moji aktivistički počeci sigurno su vezani za rano djetinjstvo, od zalaganja za slobodu kretanja  u tuđe dvorište igrajući se s djecom iz komšiluka, pa sve do nekih žučnih rasprava i pobuna zašto nešto može moj brat a ja ne, samo zato što je on muško, a ja žensko.

Sebi pripisujem neke ozbiljnije početke od onog trenutka kada počinjem razumjeti to svoje ponašanje i pružanje otpora svemu oko sebe što doživljavam, suprotstavljanje drugima od minimiziranja sopstvene ličnosti ili ugnjetavanja do pružanja podrške i zaštite tamo gdje bih za to osjetila potrebu. Oduvjek sam znala stati na stranu onih koji su zbog nečega već bivali ugroženi, to su one situacije u školi, na ulici, na putu do kuće, nekako sam uživala uključivati se u raspravu, istjerivati pravdu, čak i nazivi poput jezikara ili fitmija prijali su mi jer su me asocirali na nešto neobično ili bolje reći nekarakteristično  tipično ponašanje jedne djevojčice a kasnije djevojke. Dakle, oduvijek sam osjećala to nešto u sebi što me tjeralo na preispitivanje i sopstvenih poteza, a i onoga oko mene. Porodica je to okarakterisala kao bezobrazluk i nešto što se treba batinom izmijeniti i dovesti u red a ja sam zapravo pokušavala rezonovati situacije iz nekog mog ugla pa samim tim i nailaziti na različite neugodnosti jer to ponašanje u ovom društvu ne priliči jednoj djevojci.

Formalno ili fizičko upuštanje u svijet aktivizma nastupilo je negdje 2010. godine polako, nesigurno a potom 2012. aktivno učestvujem na protestnim šetnjama i skupovima kao podrška i u znak solidarnosti sa onima koji su na taj način pokušali ostvariti svoja osnovna ljudska prava s akcentom na žene i problematike sa kojom se suočavaju bh.  žene današnjice.

Smatraš li sebe feministkinjom?

Da, smatram se feministkinjom i ne ne mogu se trenutno izjasniti koja bi to udžbenička definicija feministkinje bila. Nekada sam vjerovala da mi odgovarao liberalni feminizam, ali nažalost danas nas društvo više nego ikad, a i ovaj sistem, tjeraju i nagone na neke radikalnije poteze i borbe za osnovne potrebe svake od nas. Smatram se feministkinjom i govoriću na glas o tome sve dok bude ijednom biću smetala ta riječ, smatram da je to tako ispravno i potrebno, govoriti glasno o svemu što jesmo i što imamo potrebu naglasiti. Kako god, pod ovim režimom ženama feminizmi dođu kao infuzija  oslabljenom organizmu.

Koje žene su ti najveća inspiracija? I gdje uopšte pronalaziš inspiraciju za svoje aktivističko djelovanje?

Vjerovatno će moji poznanici koji ovo budu čitali očekivati da spomenem sve one žene iz istorije kojima se divim o kojima pričam i žalim jer su toliko zanemarene, zapostavljene ili zabačene u sjenku muškaraca kao nečije sestre, supruge itd. Ali ću ovaj put napraviti mali presedan i spomenuti one manje poznate a veoma značajne za formiranje moja ličnosti i izgradnju mog karaktera. Inspiracija za aktivističko djelovanje jesu žene današnjice, žene koje poznajem i one koje su napustile ovaj svijet a poznavala sam ih. To su hrabre žene iz mog okruženja, one koje su bile trn u oku mnogima, koje su živjele onako kako su željele, a ne kako je to društvo očekivalo od njh.  Spomenuću ih jer bih željela da svaka djevojčica ima u svom životu jednu Jelenu, Miru, Nevenku, Sonju, Isidoru, Josipu, Oliveru…  A tek moje drugarice aktivistkinje  PREPOZNAĆE SE, koje se suočavaju sa različitim problemima i hrabro izlaze na kraj sa svim nikad poražene, hrane me svojom snagom i svaka od nas kad klone tu je jedna druga da joj ubrizga tih borbenih vitamina da ne odustaje od svog cilja.  Pominjala sam Claru Zetkin, Fridu Kahlo, Vahidu Maglajlić i sve ONE koje se ipak nekako otimaju iz zaborava a u ovoj godini želim posvetiti prostor riječi i Osmomartovski marš onima koje sam već navela, ženama iz mog djetinjstva.

 Već nekoliko godina učestvuješ na Osmomartovskom maršu u Banjoj Luci. Šta za tebe znači biti dio Osmomartovskog marša?

Već nekoliko godina dio sam Osmomartovskog marša, to je neprocjenjiv osjećaj biti na jednom mjestu sa svim tim sjajnim ženama koje dižu svoj glas, bore se sve za jednu. Solidarnost je najveća vrlina naših žena.  Za mene to predstavlja neizmjernu čast. Biti okružena svim tim energičnim bićima je nešto što morate osjetiti, taj revolucionarski duh koji vas hrabro gura naprijed da se borite a ne da iz prikrajka nijemo posmatrate. Kako bih drugačije mogla opisati taj osjećaj, biti na mjestu na kojem ipak na neki način gradimo našu žensku zajedničku istoriju. Naše suze, naše patnje udružile su nas i mi ćemo imati našu priču, naše stranice u udžbenicima, vjerujem u to, čvrsto vjerujem.

Šta za tebe predstavlja Osmi mart i zbog čega ga najviše podržavaš?

Osmi mart je za mene dan koji ne slavim nego obilježavam zajedno sa svojim drugaricama saborkinjama, to je dan u kojem se sjećam svih onih žena koje više nisu među nama fizički prisutne. To je dan kada rezimiramo gdje smo bile juče, šta smo danas a dokle ćemo stići sutra. Svakako dan sam po sebi nosi spektar emocija, okupljanje, susret sa onima koje viđam nažalost samo jednom godišnje, ali pri samom zagrljaju mi se osjećamo i razumijemo jedna drugu. Zagrlim je i kažem “znam draga  IZGURAĆEMO MI I OVO”. Najviše ga podržavam zbog te istorijske epohe kroz koju se razvijao, zbog žena naših pretkinja koje su ginule za naša prava i u ratu i u miru a još više zbog inata onima koji bi ga rado sabotirali i uklonili nas, satjerali u neki kutak i ućutkali nas.

Kod nas se 8. mart samo slavi. Da li postoji problem neupućenosti  na dubinski značaj ovog borbenog dana?

 Itekako postoji problem neupućenosti, ali izvinite molim vas, nisu žene krive to što neki neće da znaju, ovo je 2019. godina i nemoguće je ne znati ili biti neinformisan u doba aktivnog uticaja društvenih mreža, svako bira šta će gledati i ka čemu se naginjati. Boli me što je to tako i što taj dan učitelji, učiteljice, profesori, profesorice, radnici, radnice ne izađu na ulice u svim svojim gradovima i selima, to je velika sramota za naše društvo.

Smatraš li da se to može promijeniti?

 Smatram da se može promijeniti i da svaki pojedinac mora i treba krenuti od sebe, samosvijestiti se, a izgovori kao što su  “NIJE IMAO KO DA ME NAUČI”  nikako ne dolaze u obzir. Kada shvatimo šta želimo i samim tim se udružimo i utičemo na nadležne, promjene su nezaobilazne. Kao drugo, smatram da je neophodno izvršiti reformu udžbenika i što više informacija o ženskoj istoriji približiti i na taj način. Naravno, ponavljam svaki pojedinac i pojedinka imaju dostupnost, a mi smo te koje ih na sve načine moramo zainteresovati i podržati.

 Koliko je važno danas imati ženski prostor kako bismo se izrazile i djelovale?

Izuzetno je važno. Krenula bih od lokalne zajednice pa na više. Danas smo više nego ikada izložene ruglu jer eto 21. je vijek i od žena se očekuje da budu sve. Nije svakoj start isti,, i da su nam ciljevi zajednički, svaka od nas ima dodatne obaveze sa kojima se nosi. Neke od tih obaveza jesu baš prikupljanje i pridobijanje prostora za bilo koju vrstu djelovanja. Uslovljene smo i manipuliše se nama. Ženama treba omogućiti prostor koji su svakako zaslužile, ali prostor bez uslovljavanja, ograničavanja, cenzurisanja itd. Uz apsolutnu slobodu dobićemo apsolutnu žensku moć koja će podići sve ljude, dakle i muškarce i žene.

Postoji li na ovim prostorima ženska solidranost?

Žao mi je što moram ovo reći i što zaista tako mislim i osjećam, ali solidarnosti nema tamo gdje bi trebala biti. Prvenstveno mislim na institucije i na one žene koje se nalaze na uticajnim pozicijama, imamo ih, a nemamo, ili ih nemamo dovoljno.  To su pojedine  žene u politici koje bi nam mnogo značile, ali koje nisu uz nas niti sa nama na nekim važnim mjestima i skupovima i nije mi jasno zašto je to tako.  To su žene koje služe kao paravan pojedinim muškarcima političarima, koje nijemo i slijepo rade ono što im oni nalažu a ujedno kad se izbore za ta mjesta i funkcije imam osjećaj kao da zaboravljaju da su zapravo žene. Takvih žena ima od mjesnih odbora do parlamenta itd. Poražavajuće je to što ne koriste svoju poziciju da bi dodatno nametale sva ona pitanja koja se tiču ženske populacije.

Da li si imala negativna iskustva i probleme zbog svog aktivističkog i umjetničkog djelovanja, kako si se s tim nosila i kako se nosiš sada?

Imala sam strašne padove, bila sam u trenutku odustala od svega, čak i od sebe, a onda zahvaljujući mojim prijateljima koji me prije svega hrabre i razumiju, uspijevala sam nastaviti. To su ipak bile neke pauze, neki odmori u kojima sam ja preispitivala i sebe i svoj rad a onda shvatila da je to to, da ja jednostavno moram nastaviti dalje i da je to dio mog svijeta, baš ono što se treba događati osobama koje žele biti dio pozitivnih promjena. Ja sam kao neki truleks, skupljam sve oko sebe i lakše prihvatam kritiku nego kompliment tj. ozbiljnije prihvatam kritiku. Znala sam danima očajavati zbog svega ali na kraju ipak nisam odustala. Ima mnogo primjera o kojima nisam još spremna javno govoriti a situacije kao što su baš to uskraćivanje javnog prostora jeste neka vrsta sabotaže. U mojoj sredini ljudi nemaju razumijevanja za ovu umjetnost koju doživljavam a ja svakodnevno u svakoj prilici tražim tu neku dodirnu tačku da im približim angažovanu umjetnost. Imam par pozitivnih primjera, ali sve je to nekako presporo s obzirom na to koliko sam hitra, nestrpljiva i željna promjena. Sporo je, ali duboko vjerujem da ću jednog dana nesmetano čitati queer poeziju tamo gdje god poželim.

Koliko je umjetnost moćno oružje u borbi za vidljivost žena u javnom prostoru?

Ja koristim angažovanu umjetnost kao paravan za slobodnoumno aktivističko djelovanje. Kroz poeziju spominjem neke teme o kojima inače ne bih mogla slobodno i prijatno govoriti u javnom prostoru a da ne budem propraćena nekim psovkama i neugodnostima. To su navodno tabu teme, iako mi je teško shvatiti zašto je to tako kada je onog dana sa našim rođenjem rođena  i naša vagina. Poezija koju pišem obuhvata i prenosi neke tzv. zabranjene ljubavi i to je moj poklon svima koji nisu dovoljno vidljivi danas.  Moja inspiracija su nažalost propasti, ja u najvećim svojim lomovima i tragedijama stvarala sam najljepšu poeziju. Kako god, pozivam se na umjetnost i na slobodu koju ona obuhvata, a zapravo kroz tu poeziju se suprotstavljam svim patrijahalnim stavovima koji nas siluju i bombarduju na svakom koraku.

Po tvom mišljenju na koje sve načine, mi žene trebamo još biti vidljive i glasne u borbi za naša prava?

Mi žene moramo biti lukave tamo gdje osjetimo da treba, mudre gdje osjetimo da valja, a imati petlju i jajnike za tamo gdje mora. Koristiti svaku priliku da se suprotstavljamo svemu što nam smeta. Voljela bih da svaka žena utiče najviše na otklanjanje sopstvenih strahova pa da bi mogla adekvatno pružiti otpor svemu što joj ide na nerve.  Možete osnovati neformalnu grupu sa par svojih prijateljica i prijatelja i kroz tu grupu djelovati i iznositi stavove. Ja sam osnovala jednu takvu neformalnu grupu u Sokocu koja ima simobličan naziv ART KVIR SOKOLAC.  Ono što ja trenutno i nesmetano obavljam jeste Fb grupa i stranica, gdje javno iznosim svoje stavove, citiram naše pretkinje i dijelim sve po mom mišljenju važne informacije i pozive. U toj grupi ima mnogo osoba iz Sokoca i to mi je važno, ne broji mnogo članova, ali je itekako važno da ljudi imaju dodira sa tim što radite, ako već to želite.

Stvorila si monodramu “Ja žena na brdovitom Balkanu”, dorađuješ li postojeću ili planiraš da napišeš neki novi komad?

Monodrama “Ja žena na brdovitom Balkanu” je promovisana krajem 2016. godine. Iako sam njena stvoriteljica ona nije svršena, kao i ja i ona ima nagle promjene. Zahvaljujući udruženju Oštra Nula iz Banjaluke, imala sam priliku da izvedem odlomak iz monodrame. Bile su razlišite reakcije što je i poželjno. To je bilo neko sasvim novo iskustvo za mene. Trenutno sam u fazi nadogradnje tj. dorade, ta žena je doživjela neke preobražaje pa bih ja željela da to prezentujem auditorijumu. Nisam baš zadovoljna brzinom napretka te dorade ali opet smatram da je to nešto što tako treba i da ću u onom pravom momentu kada osjetim da je to potrebno, onako neplanski iznijeti i razoružati prvo sebe a onda sve one koji bi je rado ugušili. Već neko vrijeme radim na jednom tekstu koji govori o ljubavi između dvije žene pa velike su šanse da iz toga ispliva jedan pozorišni komad  i radujem se konačnici jer znam koliko će značiti mnogima, a značiće i meni. U pauzi svog stvaralaštva uživam u klipovima Sandre Silađev (Dinja) i priželjkujem je u Banjoj Luci. I ona je na neki način inspiracija kroz sve likove koje odlično iznosi i prezentuje na svojim profilima.